Page 68 - NP Zbornik 46_DRUGO REVIDIRANO IZDANJE

68 Safet Bandžović, Sandžak i konstituisanje avnojske Jugoslavije...

zajedničku državu, a kroz federalizam i zasebnost etničkih zajednica. Odluke
28
AVNOJ-a isključivale su princip vodeće nacije. Test uspješnosti nove politike
ponajprije se ogledao u prihvatljivosti rješenja srpsko-hrvatsko-bošnjačkog
nacionalnog pitanja (Marković 1993: 193). Mada je Tito akcentirao važnost novog
federalnog ustrojstva, on nije želio decentralizirati vlast. Ona bi, zapravo, ostala
u rukama KPJ, koju nije namjeravao federalizirati. Partijskim organizacijama je
naloženo da drže kontrolu nad raznim zemaljskim vijećima, uz stav da KPJ slijedi
„boljševički model federalizma”. 29
Politički status Bošnjaka pod nazivom Musliman kojim su bili priznati na
zasjedanju ZAVNO Bosne i Hercegovine, uskraćen je na zasjedanju AVNOJ-a u
Jajcu. Ova dva skupa su protivrječna u vezi s pitanjem Bošnjaka (Filandra 1998:
189). Bilo je izloženo kritici i shvatanje nekih Bošnjaka, poput Muhameda Sudžuke,
o Bošnjacima kao „kvascu” budućeg jugoslavenstva (Petranović i Zečević:
11). Rodoljub Čolaković iznosi da je uoči zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu održan
sastanak „viđenijih predstavnika svih delegacija” na kome su pretreseni prijedlozi
odluka koje su trebale biti podnijete na zasjedanju. Korišćenjem termina „viđeniji
predstavnici” on ukazuje na praksu postojanja različitih nivoa odlučivanja.
Sastanku su, u prostorijama osnovne škole, ispred CK KPJ, prisustvovali Moša
Pijade i Edvard Kardelj (Filipović 1963: 179). Na prijedlog Sulejmana Filipovića
jedino je nadopunjen prijedlog odluke o izgradnji Jugoslavije na federativnom
principu u članu 2, prihvatanjem amandmana predsjedavajućeg Ivana Ribara,
time da se na kraju ovog člana, gdje se govorilo o osiguravanju ravnopravnosti
Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, dodalo: „odnosno naroda

28 Opšir. A. Đilas, Razgovori za Jugoslaviju, Novi Sad 1993. U proglasu koji je nakon
ovog zasjedanja izdao Pokrajinski komitet KPJ za Srbiju, između ostalog je rečeno:
„Istorijske odluke II skupštine AVNOJ-a, već predstavljaju novu, veliku pobedu naših
naroda i njegove oslobodilačke vojske... Na demokratski način izabrani su u ovo veće
predstavnici svih naroda i svih društvenih slojeva, bez obzira na veru i političko ubeđenje.
U NKOJ, nalaze se Srbi, Hrvati, Slovenci, Crnogorci i Muslimani, nalaze se radnici,
seljaci, intelektualci, ugledni političari i javni radnici” - prema: M. Borković, NOP u
Srbiji u 1943. godini i aktivnost KPJ u tom periodu, u: Oslobodilačka borba naroda
Jugoslavije kao opštenarodni rat i socijalistička revolucija, knj. 2, Beograd 1977, 231.
29 „Uistinu, iako je na drugom zasjedanju AVNOJ-a bila prihvaćena nova federalna
organizacija , on označuje početak period centralizacije u partizanskom pokretu. Prijašnje
ratne prilike nisu dopuštale centralnom partijskom vodstvu strogu kontrolu aktivnosti
regionalnih partijskih vođa i partizanskih zapovjednika. Kako se pak s proljeća 1943.
ratna situacija poboljšavala, Tito je poduzeo korake za preuzimanje kontrole u Partiji i
vojsci” – prema: J. A. Irvine, Tito, Hebrang i hrvatsko pitanje, 1943.-1944, Časopis za
suvremenu povijest, br. 1, Zagreb 1992, 26-27.