Page 63 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

Novopazarski zbornik, 44/2021, str. 41-77 63

u opsadi, silom zauzeti, urodile su plodom. Kolašinski kajmakam Nuri-beg je sa
predstavnicima kolašinskih Bošnjaka 3. oktobra 1878. potpisao sporazum o predaji
Kolašina. Dan kasnije osmanska vojska je napustila Kolašin i uputila se ka Akovu
(Bijelom Polju). Zajedno sa njom otišlo je više bošnjačkih porodica, od kojih su
neke ostale u Gornjem Bihoru (Levajići, Čilovići i druge). Bošnjačko stanovništvo
je, izloženo čestim crnogorskim napadima, bilo prisiljeno da masovno napusti
kolašinski kraj. Ugovor o predaji „grada Kolašina sa svijema selima i zemljištem do
Mojkovca Knjaževstvu Crnogorskom“ potpisan je na Cetinju 8/20. oktobra 1878.
godine. Knjaz Nikola je slao naređenja da se sa „njegovim novim podanicima“
zakonski postupa, da im se „omili njihova nova otadžbina i novi gospodar“ i
u njima probudi „srpski pradjedovski duh“. Okružni morački načelnik Bašo
Božović je, shodno knjaževim uputama, odmah po zauzimanju Kolašina, pozvao
lokalne bošnjačke prvake na dogovor. On im je rekao da je Kolašin oslobođen
od osmanskog zavojevača i da oni nemaju ništa zajedničko sa Turcima, iako su
njihovi pradjedovi primili islam, već da su oni zadržali „sve osobine, ono što nas
čini braćom, narodnost i jezik“, te da će imati sva prava. Predstavnici Bošnjaka
su uzeti u lokalne organe vlasti. Za kapetana u Kolašinu je postavljen Iso Pepić, a
u Poljima Zejnil-aga (Zeko) Lalević. Nekolicina je uzeta i za knjaževe perjanike.
Tara je, od Mojkovca nizvodno, postala nova granica između Osmanskog carstva i
Crne Gore. Njena desna strana je ostala i dalje pod osmanskom upravom u okviru
Novopazarskog sandžaka. Taj dio, sa zaljeđem, poznat kao Donji Kolašin, ostao je
pod osmanskom upravom sve do balkanskih ratova. Na prostoru Donjeg Kolašina
se skrasio dio muhadžira. Tu se muslimanski život, napominje S. Šćepanović,
odvijao u znaku „pjevanja mevluda, turkovanja i bošnjakovanja“. 161
Mada je Crna Gora obavezana odlukama Berlinskom kongresu da će
potpuno poštivati prava muslimana do toga nije došlo u praksi. Moračani i Rovčani
su se teško mirili sa činjenicom da, sa kolašinskim muslimanima, sa kojima su bili
u sporovima, žive zajedno. N. Rakočević navodi da su se kolašinski muslimani
162
osjećali Turcima, kao i da je u interesu Crne Gore bilo da se oni isele, da bi se na
njihove posjede naselile crnogorske porodice iz Rovaca i Morače, „koje su u svojim
siromašnim i prenaseljenim selima krajnje teško živjeli i zato priželjkivali njihovu
zemlju“. U oblasti Kolašina i Polja Crna Gora je dobila prostor od oko 400 km sa 25
2
sela. Napuštena zemlja proglašena je za državnu. Zemlja na području Kolašina prvi
put je dijeljena 1879. pripadnicima Gornjomoračkog, Donjomoračkog i Rovačkog
bataljona, kao i tamošnjem pravoslavnom stanovništvu. Svako domaćinstvo je
dobilo određenu površinu ziratnog zemljišta i šume. Po plemenima su, po istom
principu, razdijeljeni i dijelovi planina.
163
161 Šćepanović, S. Porijeklo kolašinskih Muslimana. Str. 79.
162 Rakočević, N. Borbe Crnogoraca za Kolašin i iseljavanje muslimana. Str. 290.
163 Pejović, Đ. (1961). Naseljavanje Gornjeg Kolašina i Polja (1879-1886). Istorijski
zapisi. 3, 400. Titograd.