Page 59 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

Novopazarski zbornik, 44/2021, str. 41-77 59

skoro sve porodice prešle na osmanski teritorij. Šobajić navodi da su svaku ovu
porodicu „novi“ Nikšićani ispraćali, da se na rastanku razlijegao „plač Građana i
kuknjava njihov žena za rodnim krajem“. Nikšić je odmah bio izložen urbanističkim
promjenama. Srušena je velika Pašina džamija, mnoge zgrade i objekti islamske i
orijentalne arhitekture. Kao razloge za odlazak iz Nikšića, u literaturi se navodi
133
ponos muslimana, njihovo nemirenje da uđu u državu svojih stoljetnih protivnika,
gubitak spahiluka, vjerski fanatizam, neprilagođavanje novim uslovima života.
Jovan Ivović iznosi da ni crnogorska vlada nije mogla isključiti vjersku mržnju
kod Crnogoraca, „koja je tada morala postojati“.
134
Muhadžiri iz Nikšića, Kolašina i drugih mjesta povlačili su se prema
krajevima osmanske države, zadržavajući se tamo gdje su mogli ostati. Preko
vidljivih i čestih grobova iznemoglih staraca, bolesnika i djece na tom putu mogao
se odrediti njegov pravac. U Mostar su došle porodice Bajrović, Gašević, Džinić,
u Sarajevo Šahmanić, Šahinagić, Ljuce, u Bileću Jaganjac, u Stolac Ihtijarević, u
Konjic Gašević itd. Muhadžiri su se u Bosni 1878. priključili narodnom otporu
135
protiv austrougarske okupacije. Nikšićani su u ljeto 1878. činili glavni dio pratnje
čuvenog Hadži Loje u Sarajevu. Učestvovali su i u napadu i ubistvu mostarskog
mutesarifa zato što nije htio da ih vodi u rat protiv Austro-Ugarske. Nakon
136
slamanja ovog otpora dio muhadžira se nakratko vratio u Nikšić. Tu su zatekli
svoje kuće i imanja već podijeljene doseljenicima, a odluka o zabrani nošenja
fesova i obavezno nošenje crnogorskih kapa, zabrana nošenja oružja, bila je dodatni
razlog za trajni odlazak. Posredstvom međunarodnih posrednika, transportirani
prema Izmiru i Istanbulu. Na Kosovu su nikšićki muhadžiri, uz odobrenje vlasti,
137
formirali selo Mazgit u blizini turbeta sultana Murata. Bilo je dirljivo, pisao je
Jovan Cvijić posmatrati ove muhadžire kada dolaze u ovo turbe da klanjaju i „mole
Boga za spas njegove duše“. Neki Nikšićani, zajedno sa dijelom muhadžira iz
138
Podgorice i Kolašina, dolaze u Berane. Tu pristižu i trgovci i zanatlije, muhadžiri
iz Bosne i Hercegovine..
139
133 Šobajić, P. Nikšić. Onogošt. Str. 121-127.
134 Ivović, J. Raseljavanje nikšićkih muslimana. Str. 366.
135 Hadžijahić, M. Porijeklo bosanskih Muslimana. Str. 127.
136 Hadžibegić, H. Opsada Nikšića 1877. godine prema izvještaju nikšićkog naiba. Str. 65.
137 Konjević, V. Iseljavanje muslimana Crne Gore. Str. 398.
Jedan od najčuvenijih begova iz porodice Mušovića govorio je nakon dolaska u Anadoliju: “Mi
smo pokojni ljudi. Ja bih volio da sam u Nikšiću ostao da rogoše sadim nego ovamo da u zlato
spavam. Rekli bi: “Eto beg Mušović sadi rogoše”, a ovamo ne zna niko ni za bega ni za agu.”
138 Cvijić, J. Antropogeografski i etnografski spisi. Str. 147.
Cvijić piše o Nikšićanima na Kosovu: “Kad je Srbija zauzela Kosovo (1912.- prim. S.
B.) nisu mogli trpeti ni jednakost, izgleda nisu mogli shvatiti drukčiji red stvari, nego da
pobedilac gospodari; to mogu shvatiti tek nove generacije. I ma koliko se obzira imalo prema
njima, njih je peklo što Islam nije gospodareća vera, i sve su se više iseljavali u Trakiju i
naročito u Malu Aziju”.
139 Lutovac, M. (1975). Ivangrad. Tokovi. 10-11, 139-140. Ivangrad.