Page 54 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021
P. 54

54              S. Bandžović, Tokovi i posljedice deosmanizacije balkana u XIX stoljeću...


               i preko 40 mesdžida, otišlo je 2.200 stanovnika.  Oni muslimani koji su ostali su
                                                         99
               bili pokrštavani. Po predanju u Nikšić je tada došlo oko 20 porodica koje je narod
               nazivao Hercegovcima, a dio Nikšića koji su naselili - Hercegovačkom mahalom.
               Za njihove, kao i vojne posade, izgrađena je 1695. prva džamija u Nikšiću.  U
                                                                                  100
               Nikšiću su živjele i porodice Gledića, Šabovića, Lačevića, Hasovića, Orahovaca,
               Dizdarevića, Brunčevića, Ðoljevića, Mehmednikića, Maraša, Hadžimanića, Mrka,
               Bauca,  Durkovića,  Ferizovića,  Seferagića,  Ajvazovića,  Šahinagića,  Jašarevića,
               Mušovića, Tuzovića, Strinića, Hodžića, Brunce, Gaševića, Hadžiajlića, Hamzagića,
               Kapetanovića, Bašagića i druge.  U gradu su postojale četiri džamije, od kojih
                                            101
               je najstarija bila u Donjem gradu. Podigli su je muhadžiri iz Hercegovine koji
               su se tu naselili. Najveća džamija je bila Pašina džamija, koju je podigao „neki
               Mehmed  paša  el  gazija“.   Svoje  spahiluke  Nikšićani  su  imali  u  Banjanima,
                                      102
               Pivi,  Drobnjacima,  Nikšićkoj  Rudini.  Stanovništvo  Nikšića  se  stalno  borilo  sa
               crnogorskim i hercegovačkim plemenima: „Nikšičko polje je bilo skoro dva veka
               strašno vihorište i razbojište. Usled toga se kod muhamedanaca razvio islamski
               ponos i ćud gospodareće klase do najvećih razmera“.  Brojni Nikšićani bili su
                                                               103
               uvažavani i među Crnogorcima. Nikšićani su pripadali ratničkom elementu velike
               hrabrosti  i  gordosti.   Od  1859.  kada  su  Crnogorci  zauzeli  Grahovo,  Rudine,
                                 104
               Lukovo, Župu i dio Drobnjaka, Nikšić je bio opkoljen. Samo je preko klanca Duge
               održavao vezu sa drugim dijelovima osmanske države. Obližnja mjesta su zauzeli
               i naselili Crnogorci. Veliki dio zemlje ostajao je neobrađen.  Od 1875. ovaj grad
                                                                   105
               je bio opsjednut crnogorskom vojskom i skoro izoliran. Samo jaki odredi vojske
               mogli su povremeno da se probiju kroz taj klanac i donesu u Nikšić potrebnu hranu
               i municiju. Porta je, po cijenu velikih žrtava, pokušavala da pomogne opkoljenom
               gradu.  U  grčevitim  pokušajima  proboja  obruča  i  opskrbe  hranom  opsjednutog
               Nikšića bilo je obostranih gubitaka.  U aprilu 1876. iz Gacka do Nikšica je uspjela
                                              106
               da se probije jedna osmanska jedinica sa namirnicama natovarenim na tri stotine

                 99   Hajdarpašić, R. (1996). Trebinjska kapetanija u odbrani Hercegovine. Sarajevo. 42.
                 100   Konjević, V. (2018). Iseljavanje muslimana Crne Gore. Matica. 74, 388. Podgorica.
                 Bijedići, Danevići, Ganijagići, Hadžidanovići, Jerkovići, Komanići i Kurbegovići su bili
                 iz Risna; Ihtijarevići, Paripovići iz Herceg Novog; Bajrovići, Duranovići, Glavovići,
                 Hajrovići, Pivodići, Šahinagići, Murgići iz Nevesinja.
                 101   Mehmedović, A. (1983). O Nikšiću - nekad i sad. Glasnik IVZ. 4, 562. Sarajevo.
                 102   Rastoder, Š. (1998). Vakufi u Crnoj Gori krajem XIX i u prvoj polovini XX vijeka.
                 Rožajski zbornik. 8, 50. Rožaje.
                 103   Šobajić, S. (1996). Crnogorci, faksimil izdanja iz 1928. Beograd. 118.
                 104   Ivović, J. (1948). Raseljavanje nikšićkih muslimana. Istorijski zapisi. 5-6, 364.
                 Cetinje.
                 105   Bulajić, Ž. (1959). Agrarni odnosi u Crnoj Gori (1878­1912). Titograd. 38.
                 106   Vukčević, M. (1950). Crna Gora i Hercegovina uoči rata 1874­1876. Cetinje. 247-248.
                 Autor navodi stavove stranih izvještača (str. 197) da su sve aspiracije bile sadržane u
                 zakletvi: “Napolje s Turcima”.
   49   50   51   52   53   54   55   56   57   58   59