Page 57 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

Novopazarski zbornik, 44/2021, str. 41-77 57

Knjaz Nikola je, po nekim izvorima, zaustavljao Nikšićane, nudeći im mir
i sigurnost. Ustrašeni stanovnici su malo nade polagali u njegova obećanja, već
su „mnogi povrvili po polju, vatali konje, krave, volove, tovarili sebe i njih, da i
oni bježe za askerom u Hercegovinu“. Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit je
122
zapisao da Nikšićani nisu imali povjerenja u garancije knjaza Nikole. Hroničar
123
Maksim M. Šobajić je ocijenio da „neobrazovani gradani Muhamedovci, ne
umjedoše i ne mogoše pojmiti i ocijeniti velikodušnost brata Gospodara… nemajući
znanja ne umjedoše se, po nesreći, usrećiti… Naša nesrećna braća građani odbiše
blagodušije novog gospodara i moliše za otpuštanje van granice, u Bosnu“.
124
Pojedini crnogorski prvaci, poput Bože Petrovića, su tvrdili da su Nikšićani zapravo
„Turci“ i da treba da odu, tumačeći to time da se „4.000 muslimana iz Nikšića
neće nikada miriti sa novonastalom situacijom, da će uvek predstavljati opasnost
po novu državu“. Arthur J. Evans izvještavao je u septembru 1877. iz Nikšića:
125
„Posljednjih nekoliko dana bio sam svjedok jednog žučnog prizora: posmatrao sam
odlazak čitavog muslimanskog stanovništva Nikšića... Bilo je zaista uzbudljivo
posmatrati dugu povorku turskih izbjeglica koja se protegla iz grada. Ponekad je u
grupi bilo i po šesdeset osoba. Po neki dječaci su ostavljali dosta tužan utisak. Žene
su bile umotane dugim bijelim čaršafima i ništa im nijeste mogli vidjeti sem nosa.
Ljudi su bili i suviše ponositi da bi odali neki znak žalosti. Čak su oblačili najsvjetlija
praznična odijela”. O masovnom odlasku iz Nikšića drugi hroničari su zapisali:
126
„Mnoge porodice nikšićke, u prvome strahu svome, podoše za carskom vojskom
da za vazda ostave ognjište svoje... Pružio se dugački red iseljenika džadom od
Nikšića, starci o štapu, žene sa djecom u naručju, a ljudi ćeraju pred sobom konje
natovarene pokucstvom, a kroz gomile ove bleji prestravljena stoka“.
127
Bivši komandant Nikšića, pukovnik Skender-beg 28. avgusta (9. septembra)
poslao je pismo Salih Zeki-paši, komandantu hercegovačke vojske, kojim ga je
izvještavao: „Potrošivši kako treba svu municiju u žestokim borbama s topovima
i puškama, koje su vođene dan noć, i bivši pritješnjeni sa svih strana, 27. tekućeg
122 Vukotić, G. Memoari, I. Str. 428.
123 S. Sidki Hadžihuseinović. Povijest Bosne, knj. II. Str. 1297.
124 Šobajić, M. Muhamedanizam hercegovački, karakteristika poturica. Str. 227.
125 Mušović, E. (1981). Mušovići. Istorijski zapisi. 2, 94. Titograd.
126 Dalje se navodi: “Danas pod turbanima čuče sijede brade, ogrnute ogrtačima
krznom oivičenim, van gradske kapije i čekaju znak za polazak. Kod njih se zaista ni
sada ne osjeća nedostatak plemenitog izraza. Baš dok ovo pišem, njihova je pratnja stigla
i pod zaštitom srpske trobojke oni zauvijek napuštaju svoje domove. Kako siromašno
i tužno izgleda ovo šarenilo slovenskih gorštaka sa kapama crna oboda, koja kao da
uvijek znači poslovanje, sa prostim bijelim gunjem ili dolamom, tamnosmeđim strukom
pred veličanstvenim turbanom, sa sjajnim i slobodnim kićankama na fesu i na bogatom
svilenom džamadanu i sa svim onim drugim fantazijama od zlata i smaragda. Čovjeka
uhvati teška tuga kad posmatra ove umjetničke izrade, kad prati ove odlazeće grupe i
gleda kako njihovo srebrom ukrašeno oružje bliješti na suncu daleko preko ravnice.”
127 Cjelokupna djela Nikole I Petrovića, knj. V. Cetinje 1969. Str. 466.