Page 53 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

Novopazarski zbornik, 44/2021, str. 41-77 53

Crnogorci su u novembru 1876. pokušali da zauzmu Kolašin. Odgovoreno
im je pucnjavom iz pušaka i topova, da „nisu mogli oka otvoriti“. Imali su „mnogo
poginulih, pa su se povukli“. U maju 1877. ponovo su napali na Kolašin i prodrli
92
do Stožera, „šest sati prema Tari“ i zauzeli „šest kula turskih“. Pala je sva „posada
turska i mnogo domaćih Turaka, a osobito stara kuća turska Mušovića s glave je
poginula. Crnogorci su uzeli mnogo oružja i silu stoke“. U junu su zauzeli još šest
93
sela „gdje je takođe mnogo Turaka palo“. Prilike su usložnile odluke Berlinskog
kongresa 1878. i nova crnogorsko-osmanska razgraničenja. Na tom kongresu
94
se, u diskusiji o pitanju Podgorice i Kolašina pominjalo se da se radi o mjestima
nastanjenih „muslimanima Bošnjacima“. Odluke velikih sila su odredile sudbinu
95
Kolašina, enklave u crnogorskom okruženju. Planovi „Prizrenske lige“ da
96
pomogne u njegovoj odbrani nisu se ostvarili.
97
Nikšić je, po Jovanu Cvijiću, bio najsilnija „muhamedanska varoš“ na
Balkanu. O veličini grada svjedočila je i izreka: „Šeher Moštanica (dio Nikšića
- prim. S. B.) Mostar kasabica“. Nazivali su ga „ključaonicom Hercegovine“.
98
Prvo jezgro muslimanskog stanovništva činile su doseljeni muhadžiri iz Herceg
Novog, iz Boke krajem XVII stoljeća. Nakon mletačkog zauzimanja dalmatinskih
i primorskih gradova u jesen 1687. brojne muslimanske porodice su se iselile u
Bar, Hercegovinu i Nikšić. Samo iz Herceg Novog, gdje je bilo oko 45 džamija

92 S. Sidki Hadžihuseinović Muvekkit. Povijest Bosne, II. 1266.
93 Petrović Njegoš, N. (1898). Autobiografija. Memoari, Putopisi. Cetinje-Titograd. 448.
94 Živko Andrijašević naglašava da je u Berlinu 1878. djelimično uvažavajući princip
uti possidetis, Crna Gora dobila dio primorja od rijeke Željeznice do zaliva Kruči, tj. grad
Bar sa širom okolinom, plemenske oblasti Pive, Drobnjaka, Banjana, Jezera, Šaranaca, dio
Vasojevića i manji dio Kuča i Uskoka, te Podgoricu, Nikšić, Spuž, Žabljak Crnojevića,
Kolašin. Plav i Gusinje sa područjima koja im gravitiraju (čl. 28). Nakon ovih dobitaka
teritorija Crne Gore je iznosila 8.665 km², što je gotovo dvostruko više nego što je prije toga
imala (4.400 km²). No, ubrzo je došlo do diplomatskih komplikacija zbog predaje Crnoj Gori
Plava i Gusinja. Tzv. “Albanska liga” (“Prizrenska liga”), skupina albanskih prvaka iza kojih
je stajala Porta, osporila je predaju Plava i Gusinja. U aprilu 1880. odlučeno je da oni ostanu
u sastavu osmanske države, a da Ulcinj pripadne Crnoj Gori; opšir. vidi: Ž. Andrijašević,
1878. godina kao granica epoha, Matica, br. 39, Podgorica jesen 2009, 285-288.
95 Hadžijahić, M. (1990). Porijeklo bosanskih Muslimana. Sarajevo. 125.
Podgoričani su sebe smatrali Hercegovcima “a jezik nam je bosanski”; opšir. A. Nametak,
Neki narodni običaji i lokalne tradicije muslimana u Podgorici (Titogradu), Glasnik
Etnografskog muzeja, II, tom II, Cetinje 1962, 190. Crnogorski muslimani su samo
grana bosanskohercegovačkih muslimana, “Muslimanska svijest”, br. 68, Sarajevo 13.
septembar 1939.
96 Ražnatović, N. (1979). Crna Gora i Berlinski kongres. Cetinje. 108.
97 Hrabak, B. (1979). Arbanasi i njihova liga prema okupaciji Bosne i Hercegovine
1878. godine. Prilozi. 16, 39. Sarajevo.
98 Miljanić, V. (1997). Stodvadesetogodišnjica oslobođenja Nikšića od Turaka.
Istorijski zapisi. 3, 109. Podgorica.