Page 51 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

Novopazarski zbornik, 44/2021, str. 41-77 51

Rusija je još Kučuk-karndžijskim mirom (1774) stekla pravo pokroviteljstva
nad balkanskim hrišćanskim narodima, ona je tu funkciju, bar u odnosu prema
Crnoj Gori i Srbiji, revnosno izvršavala, bez obzira na povremeno nametnuta
ograničenja. Na insistiranje velikih sila, posebno Rusije, Porta je pristala na
77
formiranje komisije za administrativno razgraničenje sa Crnom Gorom. U proljeće
1859. Crna Gora je u Gornjem Kolašinu dobila Gornje Lipovo i Rječine. Iz ovih
sela, koja „zapadoše u granicu crnogorsku“, iselili su se brzo muslimani, a u
njih su došli Ljevorečani, Moračani i Rovčani. Najviše zemlje su dobile vojne
78
starješine. Kolašin se našao pritješnjen sa tri strane od Crnogoraca. Izbjeglo
79
muslimansko stanovništvo vratilo se tek 1864. u Kolašin. Grad se, međutim, više
nije mogao oporaviti od onoga što je doživio, niti će dostignuti raniji značaj.
80
Zebnja od sličnih crnogorskih akcija je stalno bila prisutna.
Administrativno razgraničenje između Osmanskog carstva i Crne Gore
izvršeno u jesen 1859. i uspostavljanje nove granice pratilo je suprostavljanje
mjesnog muslimanskog stanovništva. Do oštrih sporova je naročito dolazilo u
okolini Spuža i Podgorice, jer je tamošnje stanovništvo nastojalo da zaštiti svoja
imanja koja su trebala pripasti Crnoj Gori. Crnogorci su bili zadovoljni postignutim
81
razgraničenjem, osjećajući da se, u datim okolnostima, granica nije mogla postaviti
dublje na račun Osmanskog carstva. To je bila prva na terenu obilježena i priznata
crnogorska granica. Ovako upostavljena granica je u znatno stijesnila muslimane
u Nikšiću, Kolašinu i Spužu. U teškom položaju našli su se i zemljoposjednici čija
su imanja obrađivale čifčije, a koja su ostala na crnogorskoj teritoriji. U nezavidnoj
situaciji su bili posjednici kojima je nova crnogorska granica zahvatila imanja i
kuće. Gonjeni oskudicom, izazvanom nerodnom godinom, korjenički, nikšićki i
kolašinski muslimani su nastojali stupiti u kontakt sa crnogorskim knjazom Danilom.
Posljednjih desetak muslimanskih porodica iz Crnog Vrha u Vasojevićima, koje su
Vasojevići i Bratonožići protjerali, bilo je, u egzistencijalnom očaju, spremno da
se pokrsti i prizna knjaza Danila za gospodara, ako bi im se omogućilo da se vrate
na svoja, još nenaseljena imanja. Neki su, pak, da bi mogli koristiti svoja imanja,
82
koja su ostala na crnogorskoj teritoriji, tražili od knjaza da ih prizna za crnogorske
državljane. Deputacije, koje su mu dolazile na noge, knjaz Danilo je prijateljski
dočekivao na Cetinju, ali im nije omogućavao da budu crnogorski državljani. On je
ipak, gladne 1860. dozvolio muslimanima da idu u Risan, preko crnogorske teritorije,

77 Memić, M. Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore. 182.
78 Rakočević, N. Borbe Crnogoraca za Kolašin i iseljavanje muslimana. 284.
79 Dašić, M. (1977). Društveno-ekonomska kretanja u Gornjem Polimlju poslije 1862.
i uzroci ustanka 1875. godine. Tokovi. 14, 254. Ivangrad.
80 Mušović, E. Muslimani Crne Gore. 106.
81 Jovanović, R. (1980). Izvršenje razgraničenja Crne Gore i Turske 1859-1860.
godine. Istorijski zapisi. 4, 42-43. Titograd.
82 Jovanović, J. (1980). Muslimani u crnogorskoj državi – feljton. Pobjeda. Titograd
5. april 1980.