Page 49 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

Novopazarski zbornik, 44/2021, str. 41-77 49

U vremenu 1825.-1832. oni su bili na strani buntovnih bosanskih prvaka, protiv
sultanove vlasti. Spremajući se da vode borbu protiv nadmoćnijeg protivnika,
63
molili su Moračane da kod njih privremeno sklone žene i djecu, ali su ih ovi,
po naređenju vladike Petra II Petrovića, odbili. Kada god je osmanska vojska
64
ratovala „bilo na Moraču; bilo na Vasojeviće; osobito na Crnu Goru; oni su svagda
prednjačili turskoj vojsci. A često su se i sami zavađali i po srpskim plemenskim
navikama krvili: čas s Vasojevićima; čas s Moračanima; čas sa Šarancima,
Jezercima, Tušimljanima i Drobnjacima. Samo do Pive nijesu doprirali“. Prema
65
A. F. Giljferdingu (А. Ф. Гильфердинг) Kolašin je 60-ih godina bio „pljačkaško,
muslimansko gnijezdo“, odnosno „gnijezdo fanatika pljačkaša“. Slično je nazivao
i njihove pravoslavne susjede. Uočavao je da u Kolašinu i Nikšiću „carska blagajna
ništa ne dobija i pravo jačega gospodari neograničeno“. Žarko Šćepanović smatra
66
da su Kolašinci bili ratoborni i fanatizirani, da je „Turski Kolašin“ predstavljao
„krvavu krajinu“ - sui generis, da je tamošnji musliman „ponikao u krvavoj
sredini, predstavnik gospodarujućeg sloja, pothranjivan muslimanskom narodnom
pjesmom - pratiocem svakodnevnog života, slušajući u dugim ramazanskim
večerima o bojevima u svojoj sredini i van nje, od malih nogu navikavao se da je
ratništvo jedino zanimanje dostojno ljutog krajišnika“.
67
63 Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, S. (1999). Povijest Bosne II. Sarajevo. 712.
64 Memić, M. (1997). Sarajevo kao migracioni centar Muslimana iz Crne Gore. U:
Prilozi historiji Sarajeva. 495. Sarajevo.
65 Dučić, N. (1888). Kolašin - prijedjel i pleme u Hercegovini. Bratstvo. II, 144-145. Beograd.
66 Giljferding, A. F. (1972). Putovanje po Hercegovini, Bosni i Staroj Srbiji. Sarajevo.
272, 282.
67 Šćepanović, Ž. (1974). Društveno-ekonomske prilike u Zatarju uoči i za vrijeme
Istočne krize 1875-1878. Istorijski zapisi. 1-2, 57. Titograd. On u napomeni (br. 7) navodi
izvor po kome je Kolašin imao mnogo sela u kojima su “izmiješani Turci i Srbi”, da
Srbi kolašinski svoje djevojke daju Turcima, “oni bi ubili Srbina za Turčina”, te da su
tamošnji “Srbi i Turci sorta jednaka”, pa da su ovi sa Vasojevićima “vazda u rat i često
se tuku”. Prokopije, trebinjski mitropolit, koji je nešto prije 1870. boravio u Kolašinu
zbog kanonične vizitacije, pripovijedao je “kako se Kolašinci malo ili nimalo od domaćih
Turaka ne razlikuju, kako se jedni od drugih žene, kako Turci nadevaju deci hrišćanska
imena, a ovi svojoj turska, kako jedni drugima kumuju i bratime se, i šta više - hrišćani
idu u tursku džamiju, a Turci u crkvu.” - prema: O. Zirojević, Konvertiti - kako su se zvali,
Podgorica 2001, 20, nap. 87.
Marko Miljanov Popović je zapisao: “Prije u Kučima, gdje Turaka ima, davali su im
pravoslavni djevojke, ali bi se dogovorili da joj bude zakon slobodan. Ipak, djeca bili bi
Turci. Kučani dosta puta otimali su Turkinje ali bi ih vazda pokrstili. Tako je bivalo i u
Kolašinu gdje su pravoslavne žene Turaka mirno živjele, niti ih je ko silovao da se turče.
Ima i priča da su kolašinsko dijete pitali: Šta ti radi otac? Klanja. A šta mati? Krsti se. A šta
ti? Kamenim se” - prema: J. Bojović, Neki podaci vojvode Marka Miljanova Popovića o
običajima u Kučima i neki dokumenti o Kučima u Bogišićevom arhivu u Cavtatu, Istorijski
zapisi, br. 1-4, Podgorica 1992, 189.