Page 48 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

48 S. Bandžović, Tokovi i posljedice deosmanizacije balkana u XIX stoljeću...

Sredinom XVII stoljeća nastao je Kolašin (u nekim izvorima označavan i
kao Kolachine i Kalakin), u istoimenom selu i nahiji Nikšić, kao strateški važno
utvrđenje, koje je osiguravalo put između Akove i Podgorice. Bilo je to jedno
53
od istaknutih pograničnih naselja Bosanskog pašaluka prema Rumeliji. Ono se,
54
dolaskom zanatlija i trgovaca, postepeno razvijalo. Stanovništvo su mahom činili
uskoci s područja Crnogorskih Brda, Hercegovine, kao i muhadžiri iz krajeva
„stare Crne Gore“. Kao stanovnici pominju se u izvorima, porodice Martinovića,
55
Bašanovića, Mekića, Šabanagića, Smailagića, Kajovića. U kolašinskom kraju
56
još od kraja XVIII vijeka nije bilo mira zbog nastojanja Vasojevića, Moračana i
Rovčana da se dokopaju zemlje i bogatih pašnjaka na Komu, Bjelasici, Sinjajevini.
Te planove je ometao „turski Kolašin, pa su zato ta plemena stalno upirala pogled
na taj grad”. Kolašinci su bili „ljuti osmanski Krajišnici“ koji su se suprotstavljali
57
brdskim plemenima i njihovim upadima. Kolašin je imao status kapetanije od
58
sredine XVII stoljeća. Iz Travnika je 1761. ili 1762. dobio topove. On je, kao i
59
Nikšić, bio „ubojita muslimanska“, vojna krajina.
60
Za razliku od „šeher Podgorice“ ili Taslidže „grada bijelog“, u narodnoj
pjesmi se Kolašin, poput Spuža i Nikšića, naziva „gradom krvavijem“. Po starim
običajima, imao je svoga glavara. Obično su oni bili iz porodice Mušovića, kao
jedne od najstarijih u Kolašinu. Porodičnog glavara imala je svaka veća porodica.
61
Za središnju vlast Kolašinci, zbog svog specifičnog položaja, upućeni prije svega
na sebe i svoju snagu, nisu mnogo marili. O njima se govorilo kao „žestokim
junacima“ koji nisu imali nad sobom „ni cara ni gospodara“. Isticali su da “Tara
ne zna za cara“. Hercegovačke paše su znali poslati vojsku na njih, da ih pokore.
62
53 Bošnjaci u današnjoj Crnoj Gori, osim onih u Sandžaku, Nikšiću i Kolašinu, nisu nikad
duže bili u sastavu Bosanskog pašaluka. Kraće vrijeme, krajem XVI i početkom XVII
stoljeća, jugoistočna granica ovog pašaluka protezala se do Žabljaka, na ušću Morače u
Skadarsko jezero. Cijela Crna Gora je kao kadiluk Karadag bila u Hercegovačkom sandžaku;
opšir. M. Imamović, Bošnjački etnos: identitet i ime, Prilozi, br. 32, Sarajevo 2003, 319.
54 Šabanović, H. (1982). Bosanski pašaluk. Sarajevo. 81.
55 Agović, B. (2001). Džamije u Crnoj Gori. Podgorica. 312-313.
56 Oručevići su živjeli u Drpama, Mušovići u Mušovića Rijeci, Pepići u Babljaku,
Zuličići u Drijenku, Pijuci u Blatini, Balabani i Kofrci u Migalovici, Husovići, Redžovići,
Hoti (Oti), Đurđevići, Martinovići u Planoj, Lalevići u Bistrici, Hoti u Vojkovićima,
Hasići i Lukači u Moračkom Trebaljevu, Balijagići, Hadžibulići i Anuševići u Rovačkom
Trebaljevu. Hrišćani su bili rijetki žitelji koji su radili kao čifčije na begovskim imanjima.
57 Rakočević, N. (1978). Borbe Crnogoraca za Kolašin i iseljavanje muslimana iz Kolašina
i okoline 1878-1886. U: Stogodišnjica crnogorsko­turskog rata 1876­1878. 284. Titograd.
58 Pavićević, B. (1990). Knjaz Danilo. Beograd. 369.
59 Kreševljaković, H. (1991). Izabrana djela I. 30, 206.
60 Vukosavljević, S. (1957). Organizacija dinarskih plemena. Beograd. 46.
61 Crnovršanin, H. i Sadiković, N. (2001). Sandžak: porobljena zemlja. Tuzla. 153-154.
62 Apolonovič Rovinski, P. (1994). Crna Gora u prošlosti i sadašnjosti II. Cetinje-
Novi Sad. 86.