Page 124 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021
P. 124
124 E. Ćorović, Zapažanja o muslihunima – narodnim pomiriteljima
jedini autori razlikuju sljedeće faze u djelovanju muslihuna: pristanak oštećenog na
mirenje, imenovanje muslihuna, „istražni postupak“, „presjek“ i „mir“ (Gavrilović.
2013: 31–35). Ukratko će se predstaviti navedene faze.
Pristanak oštećenog pridobija se odlaskom uglednih ljudi kod oštećenog, bilo
samoinicijativno, bilo na inicijativu krivca (Gavrilović. 2013: 31). O imenovanju
muslihuna bilo je riječi. „Prihvatanjem muslihuna, čime pristaje na običajnopravni
sud, oštećeni je pustio mir, odnosno odrekao se samostalnog ostvarivanja prava“
(Gavrilović. 2013: 32). U vezi sa „dugom krvi“ (odnosno radi sprečavanja krvne
osvete, odmazde) pojedini autori (Hadžić. 2012: 295) navode da se muslihuni radi
postizanja mira pozivaju i na deo 45. ajeta sure ElMaide (Trpeza), u kojem stoji:
„A onome ko od odmazde odustane, bit će mu to od grijeha iskupljenje“. Otuda je
na muslihunima da nađu neku „drugu velikodušnu satisfakciju za oštećenu stranu,
umjesto odmazde, nekad je to novac/krvarina, nekada pobratimstvo, nekada uspo-
stavljanje tazbinskih odnosa i sl.“ (Hadžić. 2012: 295).
Formulaciju „istražni postupak“ ne treba razumjeti u pravnom smislu riječi,
jer muslihuni ne postupaju sa stanovišta autoriteta vlasti. U pitanju je prethodni
postupak u kojem muslihuni utvrđuju činjenice, odnosno „obim krivice i motive“,
što im olakšava donošenje odluke (Gavrilović. 2013: 32). Za te potrebe oni „razgo-
varaju sa krivcem i oštećenim, ispituju svedoke, imaju pravo da traže da se krivac
zakune, ako tvrdi da nije kriv (ili da se drugi zakunu za njega)“ (Gavrilović. 2013:
32). „Ispitivanje svjedoka“ od strane muslihuna također ne bi trebalo razumjeti
u pravnom smislu, jer ono nije praćeno strogim formalnostima i pravilima koje
karakteriše ispitivanje svjedoka od strane suda ili drugog državnog organa. Usudit
ćemo se reći da muslihuni u tim situacijam razgovaraju sa svjedocima, tj. licima
koja imaju kakva opažanja ili saznanja o kritičnom događaju.
„Presjek“ predstavlja donošenje „odluke“ od strane muslihuna, odnosno to
je „konačan iznos koji krivac treba da plati“ (Gavrilović. 2013: 33–34). Do te odlu-
ke se dolazi nakon svojevrsnog vijećanja, jer svaki od muslihuna „iznosi svoje
mišljenje o težini krivice i o iznosu kazne koju krivac treba da isplati oštećenom“
(Gavrilović. 2013: 33). Zanimljiv je redoslijed izjašnjavanja muslihuna: riječ prvo
ima najmlađi muslihun, dok se posljednji izjašnjava predsjednik (reis) muslihu-
nskog vijeća. Nakon toga se izračunava prosjek utvrđenih iznosa, na osnovu kojeg
se određuje konačni iznos koji krivac treba da plati (Gavrilović. 2013: 33–34).
U vezi s „odlukom“ muslihuna, odnosno iznosom naknade koju krivac treba
da plati, naišli smo na neka zanimljiva pravila (tvrdnje). Tako, muslihun Rahman
Ljaić navodi: „Kada se dogovori kazna, odnosno način obeštećenja, postavljaju
se garanteri da će presuda biti izvršena. Počinilac više nije u sukobu sa ošteće-
nim, već sa mirovnjacima, a tu je mnogo porodica i plemena. Zbog toga je mogu-
ćnost ponavljanja djela mala“ (Skorupan. 2015). U svom istraživanju Gavrilović
navodi: „Posle donošenja odluke muslihuni pozivaju krivca i njegovu porodicu i
saopštavaju im visinu kazne. Krivac je dužan da obezbedi bilo koju sumu, on je
pao pod ljude i samim tim se smatra da nema ništa, jer je čitavu svoju imovinu,