Page 128 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

128 E. Ćorović, Zapažanja o muslihunima – narodnim pomiriteljima

Danas se djelovanju muslihuna spočitava u oblasti nasilja u porodici (Mrše-
vić, Spasić. 2015: 18). Nasilje u porodici „nije isključivo lični problem i individu-
alna patologija, već društveni problem i socijalna patologija“, koja „ima duboke
korene u patrijarhalnoj strukturi društva“ (Nikolić-Ristanović, Konstantinović-Vi-
lić. 2018: 125). Kratko rečeno – nasilje u porodici predstavlja krivično delo, a
27
jedna od njegovih karakteristika je da se kao žrtve uglavnom javljaju žene, dok
su učinioci mahom muškarci. Ovaj fenomen razmatra se kroz odgovarajuće faze:
I fazu karakteriše rast napetosti i manji incidenti između partnera; II faza se mani-
festuje kao eskalacija nasilja (ispoljava se kroz različite oblike nasilja); III faza se
označava kao faza „žaljenja i izvinjenja“ (naziva se i fazom „medenog mjeseca“),
koju karakteriše to da zlostavljana žena vjeruje da se nasilnik promijenio (ukoliko
je prethodno napustila zajednički dom, žrtva se uz uvjerenje da će sve biti uredu
vraća nasilniku) (više: Ignjatović. 2011: 38–39). Međutim, obično se protekom
vremena opisani ciklus nasilja ponavlja. Pojedini autori upravo u posljednjoj fazi
vide problematično djelovanje muslihuna ukoliko su oni posredovali u pomirenju
(uvjerovanje žene da ne napušta porodicu); „...prijava za nasilje se povlači ili
28
uopće ne podnosi od strane žrtve i ona se vraća u stari ambijent, u kojem će se,
prije ili kasnije, ponovo stvoriti uvjeti za trpljenje nasilja. Krug nasilja se ponovo
uspostavlja i kreće od faze medenog meseca, točak nasilja/moći i kontrole ponovo
započinje okretanje i policija ne uspeva da zaštiti žrtvu, njena ljudska prava i slo-
bode na adekvatan način“ (Mršević i Spasić. 2015: 18).
Ono što zaista može biti problematično u ovakvim slučajevima jeste to što
„mirenje“ partnera u sukobu, preciznije uvjeravanje žene da ne napušta nasilnika,
može utjecati na pokretanje i ishod krivičnog postupka (izostanak prijave, ili ka-
snije svjedočenja), što je nedopustivo imajući u vidu da je riječ o krivičnom djelu
koje se goni po službenoj dužnosti. Zbog toga potencijalni muslihuni ne bi trebalo
da učestvuju u ovakvim slučajevima. Čini se da je postupanje u takvim stvarima
protivno i osnovnom cilju njihovog djelovanja – sprečavanju budućih sukoba, jer
praksa/istraživanja pokazuju da se u nemalom broju slučajeva nasilje ponavlja.

27 U nekim slučajevima ne mora se raditi o krivičnom djelu, ali se mogu odrediti
odgovarajuće mjere u parničnom postupku prema Porodičnom zakonu, odnosno u jednom
specifičnom postupku prema Zakonu o sprečavanju nasilja u porodici (Službeni glasnik
RS, br. 94/2016).
28 Imajući u vidu da je nasilje u porodici krivično djelo koje se goni po službenoj
dužnosti, u ovom slučaju se (krivična) prijava ne može povući, jer je krivična prijava
akt kojim se nadležni organ (javni tužilac) obavještava da je izvršeno krivično djelo koje
se goni po službenoj dužnosti. Međutim, ako je prijava podnijeta, pa dođe do pomirenja
partnera, onda će postojati problem dokazivanja krivičnog djela, jer žrtva (oštećena) usljed
pomirenja vjerovatno neće htjeti da svjedoči (zakon joj daje pravo na to – spada u red tzv.
privilegovanih svedoka), što itekako utječe na dalju sudbinu krivičnog postupka.