Page 125 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

Novopazarski zbornik, 44/2021, str. 117-132 125

pa čak i živote članova svoje porodice predao u ruke muslihunima“ (Gavrilović.
2013: 34). Slično navodi i Kurtanović kada kaže: „Prihvatanjem mirovnog vijeća
21
kao posrednika, pravna i poslovna sposobnost dužnika se ograničavaju za vrijeme
trajanja spora i on nema ništa, on je pao pod ljude i mora da radi kako ljudi riješe“
(Kurtanović. 2019: 38–39). Upitno je, međutim, koliko se navedena pravila pri-
mjenjuju, tim prije što je neispunjenje „odluke“ stvar „držanja date riječi“, tako da
muslihuni nemaju nikakav mehanizam da sankcionišu krivca zbog nepostupanja
po njihovoj „odluci“, o čemu će biti riječi. Moguće je da se radi o pravilima koja
su se primjenjivala u prošlosti, dok su plemensko-rodovski odnosi bili izraženiji,
u turbulentnim periodima, kada državna vlast nije bila adekvatno organizovana ili
efikasna. Eventualno, moguće je da se navedena pravila primjenjuju više kao neki
običajni ritual koji treba da izrazi ozbiljnost donijete „odluke“, iako realno nemaju
nikakvo djelovanje.
„Mir“ predstavlja posljednju fazu. Manifestuje se u odlasku muslihuna i
krivca kod oštećenog. „Samim ulaskom u kuću mir između porodica je praktično
sklopljen“ (Gavrilović. 2013: 34). U toj fazi se vrši isplata utvrđenog iznosa nakna-
de. U sporovima ekonomske prirode iznos se obično uzima od strane oštećenog,
dok u slučajevima „duga krvi“ često dolazi i do oproštaja i odbijanja uzimanja
iznosa krvnine, jer se to smatra oblikom junaštva. Običaj je da se i u tim slučajevi-
ma ostavi dio novca porodici oštećenog, ili da krivac preuzme obavezu staranja i
pomaganja ovoj porodici (Gavrilović. 2013: 35). Smisao ove naknade pojašnjava
muslihun Redžep Bralić iz Koljena kod Rožaja sljedećim rečima: „Obeštećenja,
novčana, koja su se davala za rane, za krv, ona su imala svoju svrhu, da tamo gdje
otac pogine i ostala su sitna djeca, koja nijesu imala izvora, sredstava za život, da
se tim obeštećenjem njima omogućivalo da mogu bar za određeno vrijeme da žive
od toga obeštećenja“ (Hadžić. 2012: 297).

IV
Iz prethodnog je jasno da se prilikom postizanja mira uz posredovanje mu-
slihuna može stvoriti odgovarajuća obaveza za jednu stranu u sporu. Međutim,
time nastaje, usudit ćemo se reći, jedna moralna, neutuživa obligacija. Zbog toga
„odluke“ muslihuna nemaju, u pravnom smislu, izvršni karakter, već osnov nji-
hove izvršivosti su ugled muslihuna i data riječ. Čak je i postupak koji prethodi
22
21 Štaviše, navodi se da „krivac reisu daje onoliko novca koliko ima, a ako to nije dovoljno
muslihuni mu popisuju čitavu imovinu — zemlju, stoku, kuću, postoji čak mogućnost da krivac
preda muslihunima i jednog muškarca iz svoje kuće ako nema mogućnosti da na drugi način
isplati dug. (Poslednja varijanta pripada idealnom modelu ponašanja, jer, iako svi kazivači navode
tu mogućnost, ne znaju ni za jedan slučaj kada je to urađeno u praksi.)“ (Gavrilović, 2013: 34).
22 U jednom intervjuu muslihun Vehbo Hodžić iz bjelopoljskog sela Godijeva
kaže:„Muslihun je čovjek najiskusniji da miri ljude koji su zavađeni iz nekih raznih
razloga. To je bolje nego na sud, da se pomire, koga muslihuni pomire, jer se poštuje riječ,
e, poslije ne mož’ da mu se rekne - Eno ga, slagao je“ (Sadiković, S., 2006). Prema tome,
„riječ“ je ta koja garantuje ispunjenje obaveze.