Page 122 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

122 E. Ćorović, Zapažanja o muslihunima – narodnim pomiriteljima

toriteta vlasti donosi odgovarajuću odluku kojom rješava spor, nužno je ukazati
17
da muslihuni ne sude u pravom smislu riječi, već mire zavađene strane, odnosno
posreduju u iznalaženju rješenja za konkretni spor. Otuda se kaže da tradicionalna
ustanova muslihuna predstavlja današnjeg, po evropskih standardima, medijato-
ra (Kurtanović. 2019: 38). Konstatacija je svakako tačna, s tim da postoji razli-
ka u odno su na „moderne“ medijatore, čije je djelovanje ustanovljeno i dijelom
regulisano pozitivnim pravom (što uključuje njihove obuke, izbor i sl.), dok je
muslihunstvo ostalo predmet običajnih, pa i vjerskih pravila. Zato bi ispravnije
bilo muslihune tretirati kao „narodne medijatore“, jer se time ukazuje na njihovo
običajnopravno, tradicijsko utemeljenje.
Naime, muslihunske poslove obavljaju pojedinci koji uživaju veliki ugled
u narodu, a nerijetko određene porodice imaju i višedecenijsku tradiciju u mirenju
zavađenih. S tim u vezi se kaže da muslihun ne može biti svako, već se mora raditi o
osobi koja je poštovana, prije svega, u svojoj kući, zatim u selu, ali mora posjedovati
i „urođeni dar za mirenje“ (Mehonić. 2012). Prema tome, muslihuni mogu biti samo
„ugledni, pošteni ljudi iz uglednih porodica“ (Gavrilović, 2013: 32). Neke porodice
njeguju tradiciju muslihunstva čak i do 10 generacija unazad (Mehonić, 2012).
18
U svojstvu muslihuna se, prije svega, pozivaju stariji, iskusni ljudi, s tim
da se mogu pozivati i mlađi ljudi koji uživaju „visok status u široj zajednici“ (na-
vodi se primjer ljekara koji je pozivan da posreduje kao muslihun) (Gavrilović.
2013: 32). Radi se o ljudima koji poznaju vjerske i narodne običaje (Hadžić. 2012:
295). Štaviše, sakralni elementi prisutni u ustanovi muslihunstva dovode do toga
da se kao muslihuni često pozivaju i hodže (imami), koji poznaju šerijatsko pravo
(Hadžić. 2012: 295). Međutim, ističe se i da muslihunima u njihovom postupanju
koristi i poznavanje svjetovnog prava, jer predočavanjem zaprećenih zakonskih
kazni utječu na pomirenje zavađenih pojedinaca i porodica, što doprinosi izbjega-
vanju većeg zla i osvete (Hadžić. 2012: 295–296). Načelno, imovno stanje osobe
odnosno njegove porodice nije od značaja za odabir muslihuna, ali se ukazuje i da
17 Ustav (Službeni glasnik RS, br. 98/2006 /2006) u članu 142 stav 2 propisuje: „Sudovi
su samostalni i nezavisni u svom radu i sude na osnovu Ustava, zakona i drugih opštih
akata, kada je to predviđeno zakonom, opšteprihvaćenih pravila međunarodnog prava
i potvrđenih međunarodnih ugovora“. U članu 1 Zakona o uređenju sudova (Službeni
glasnik RS, br. br. 116/2008, 104/2009, 101/2010, 31/2011 - dr. zakon, 78/2011 - dr.
zakon, 101/2011, 101/2013, 106/2015, 40/2015 - dr. zakon, 13/2016, 108/2016, 113/2017,
65/2018 - odluka US, 87/2018 i 88/2018 - odluka US) stoji: „Sudovi su samostalni i
nezavisni državni organi koji štite slobode i prava građana, zakonom utvrđena prava i
interese pravnih subjekata i obezbeđuju ustavnost i zakonitost“.
18 Muslihun hadži Rahman Ljaić, po navodima podgoričkih Vijesti, potječe iz porodice
koja se sedam generacija uspješno bavi mirovnjaštvom (Skorupan, 2015). Muslihun
Abdurahman Ljajić navodi: „Mi moramo shvatiti jednu stvar: da je mudrost kod muslihuna
urođena stvar. Muslihun ne može da bude svako. Prvo mora da ima tradiciju svoju, tradiciju
prenošenja s koljena na koljeno. Drugo, treba da ima čovjek afinitet da može da u datom
trenutku procijeni kako se treba ponašat u onome momentu“ (Hadžić, 2012: 298).