Page 120 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

120 E. Ćorović, Zapažanja o muslihunima – narodnim pomiriteljima

za sve običajnopravne sisteme nastale u društvima bez čvrste državne organizacije,
pa i za običajno pravo formirano u našoj zemlji u zoni plemenske društvene orga-
nizacije“ (Gavrilović. 2013: 31). U Crnoj Gori, kada nije bila razvijena centralna
vlast, sudovima dobrih ljudi su predsjedavale plemenske starješine, a same sudove
je birala plemenska skupština (Tepačević. 2018: 511). U slučajevima kao što je
potonji, usljed nepostojanja jake državne vlasti, sudovi dobrih ljudi su predstavljali
supstitute za redovne, državne sudove. Međutim, odgovarajuće forme „sudova do-
brih ljudi“ zadržale su se do danas. Tako je u tradiciji Albanaca još uvijek poznata
ustanova vijeća staraca (pleqnia), koja predstavlja „skup ljudi izabranih od zainte-
resovanih stranaka različitih albanskih rodova za mirenje u nekom sporu“ (Đurićić,
1984: 708). Djelovanje „narodnih sudova, mirovnjaka, mirovnih veća posrednika
ili pomiritelja“ (kako se sve naziva ovaj običajnopravni mehanizam) od naročitog
je značaja na nekim područjima Crne Gore i Albanije u vezi s ustanovom umira,
kojom se postiže pomirenje zavađenih strana kod krvne osvete, čime se, između
ostalog, ustanovljava obaveza krivca (njegove porodice), da plati otkupninu, od-
9
nosno imovinsku naknadu oštećenoj porodici.
10
Naredni redovi ovog rada bit će posvećeni muslihunima, „narodnim pomi-
riteljima“, koji predstavljaju dio tradicije Bošnjaka sa područja Sandžaka (kako u
Srbiji, tako i u Crnoj Gori). Međutim, odgovarajuća istraživanja pokazuju da se
na području Sjeničko-pešterske visoravni ista institucija kod srpskog stano vništa
označava nazivom ljudi (Gavrilović. 2013: 31). Ono što može posebno karakteri-
sati ustanovu muslihuna je to što isti u svom radu, pored običajnih pravila, primje-
njuju i vjerska pravila, tj. odredbe šerijatskog prava. Primjeni tih pravila, po logici
11
stvari, ima mjesta samo u slučajevima kada se kao strane u sporu jave pripadnici
muslimanske vjeroispovijesti. S druge strane se navodi da „muslihuni mogu da
budu i Muslimani i Srbi — bitno je samo da budu ugledni“ (Gavrilović. 2013:
32) te je za pretpostavku, iako o tome nismo naišli na konkretne podatke, da se u
ovim slučajevima primjenjuju običajna pravila, naročito u slučajevima kada strane
u sporu pripadaju različitim konfesijama. Ne treba isključiti mogućnost da i u sporu
između pripadnika iste vjeroispovijesti učestvuju muslihuni/ljudi druge vjeroispo-
vijesti, koji svojim ugledom doprinose samom činu izmirenja strana u sporu, dok
bi se eventualne novčane nadoknade ili druge konsekvence određivale prema vjer-
skim pravilima od strane muslihuna/ljudi koji pripadaju konfesiji strana u sporu, a

9 U tekstovima koji analiziraju problematiku krvne osvete, sudova dobrih ljudi i sl., za
lice koje je uzrokovalo događaj iz kojeg je nastao spor, koristi se obično naziv „krivac“.
Posmatrano sa stanovišta pozitivnog prava, „krivcem“ se može smatrati samo lice koje
je pravnosnažnom sudskom odlukom osuđeno. Doduše, za potonju situaciju zakonski
tekstovi ne koriste taj pojam, već pojam „osuđeni“.
10 O umiru kod Albanaca vidi: Pupovci: 1071: 597-599. O krvnoj osveti kod Crnogoraca
vidi: Marinović, 2007: 387-408.
11 „... muslihuni u Rožajama prilikom mirenja se koriste, pored običajnih, i šerijatskim
pravilima“ (naš kurziv – pri.aut.) (Hadžić, 2012: 294).