Page 126 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

126 E. Ćorović, Zapažanja o muslihunima – narodnim pomiriteljima

donošenju „odluke“, iako praćen nekim običajnim ritualima, baziran na „riječi“
– o njemu se ne sačinjavaju nikakvi zapisnici, a i same „odluke“ su, pretežno,
usmene. U tom smislu se navodi da je „obaveza muslihuna usmena i javna“; da se
muslihun stara o svim elementima odluke, jer se njenim provođenjem daje „snaga
legitimitetu i časti muslihuna“; da, naposljetku, muslihuni „moraju da prate ispu-
njenje svoje odluke i zalažu da se provede u djelo za sve članove lokalne zajedni-
ce“ (Kurtanović. 2019: 39). Zato lice koje se poziva kao muslihun neće prihvatiti
da učestvuje u postupku mirenja ukoliko nema povjerenja u strane u sporu (krivca
i oštećenog), odnosno ukoliko smatra da sporazum neće biti poštovan (Gavrilović.
2013: 32). Otuda je neispunjenje „odluka“ koje donesu muslihuni, odnosno krše-
nje sklopljenog mira veoma rijetko. Štaviše, smatra se nečasnim, ali ipak prekrši­
lac mira („odluke“) ne trpi nikakve sankcije, s tim da proces mirenja može iznova
početi (Gavrilović. 2013: 35).
Iako je jasno da se „odluke“ muslihuna značajno razlikuju od odluka koje
donose sudovi i drugi državni organi, kao i od odluka arbitraža i posrednika koji
djeluju u okviru sistema pozitivnog prava, iz razloga što su „odluke“ muslihuna
zasnovane na običajima te kao takve nemaju pravni kvalitet izvršnosti, one ipak
mogu ostaviti odgovarajućeg traga u pravnom poretku. Prije svega, one mogu
preduprijediti sudski (ili koji drugi) postupak – naprimjer, ukoliko muslihuni „ri-
ješe“ spor oko međe između komšija izostat će potreba da se traži sudska zaštita.
U sporovima iz sfere privatnog prava, čak i ukoliko je u toku sudski (parnični)
postupak, pa dođe do izmirenja stranaka – tuženog i tužioca, a do izmirenja se
došlo, između ostalih mogućnosti, uz posredovanje muslihuna (tada se ovaj po-
stupak „vodi“ paralelno sa sudskim), na tužiocu je da povuče tužbu (ili da se
odrekne tužbenog zahtjeva), čime se sudski postupak okončava, s obzirom na
to da je riječ o sporovima u kojima stranke mogu slobodno disponirati svojim
zahtjevima. Ista mogućnost postoji i u krivičnom postupku po privatnoj tužbi –
ako bi angažovani muslihuni, nezavisno od sudskog postupka pomirili privatnog
tužioca i okrivljenog, onda bi privatni tužilac odustao od podnijete privatne tužbe,
što je razlog za obustavu krivičnog postupka, odnosno odbijanje privatne tužbe (u
zavisnosti od faze krivičnog postupka). Naime, u postupcima po privatnoj tužbi
riječ je o krivičnim djelima kojima se primarno ugrožava primarni interes (napri-
mjer, uvreda, lake tjelesne povrede i sl.), tako da od volje privatnog tužioca (po
pravilu je to oštećeni) zavisi da li će pokrenuti krivični postupak ili ne. Kratko
rečeno, muslihuni kao i svaki drugi pomiritelji (formalni i neformalni) svojim
postupanjem mogu utjecati na ishode onih sudskih postupaka koji su bazirani na
principu dispozitivnosti, tj. gdje od volje lica koje smatra da mu je povrijeđen
određeni interes, zavisi pokretanje odgovarajućeg sudskog postupka. Međutim, i
u krivičnim postupcima koji se vode po službenoj dužnosti (ubistvo, ugrožavanje
javnog saobraćaja itd.) svako pomirenje stranaka (čak i neformalno, što uključuje
i pomirenje od strane muslihuna), naročito ukoliko je oštećena strana obeštećena,
redovno se cijeni kao olakšavajuća okolnost za okrivljenog prilikom odmjerava-