Page 118 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 44-2021

118 E. Ćorović, Zapažanja o muslihunima – narodnim pomiriteljima

veliki troškovi koje iziskuje. Pri tome, sudovi (ili drugi državni organi) postupaju sa
pozicije autoriteta vlasti tako da njihova odluka ne znači ujedno i pomirenje strana-
ka u sporu. Naprotiv, stranka koja je izgubila spor nerijetko smatra da je odluka ne-
pravedna – naprimjer, u građanskim parnicama onaj koji izgubi spor oko zemljišta
drži da je „sud bio na strani drugog“, „da nisu uvažena njegova (subjektivna) prava
i dokazi“; u krivičnim postupcima, pak, okrivljeni nerijetko smatra da je prestrogo
kažnjen, a u slučaju da je „oslobođen od optužbe“ iz nekog zakonskog razloga ili
„usljed nedostatka dokaza“, oštećeni (i njegova porodica) se pitaju „gdje je pravda“.
Zbog toga nije daleko od istine kada se kaže da presuda koju donosi sud „često
dovodi do potpunog razilaženja strana i prekida komunikacije“ (Gorjanc, 2017: 8).
U pravnoj književnosti navodi se da je sudska funkcija „osnovna i prva
funkcija države i prema starosti i prema važnosti, jer održava mir među ljudima
(opus iustitiae pax) i učvršćuje državnopravni poredak“ (Grubač, 2004: 77). Me-
đutim, imajući u vidu rečeno, čini se da se danas ova funkcija uglavnom svodi na
učvršćivanje državnopravnog poretka. Otuda se već izvjesno vrijeme posvećuje
pažnja tzv. alternativnim načinima rješavanja sporova, koji posljednjih decenija
sve više zaokupljuju pažnju kako nosilaca javne vlasti, tako i stručne javnosti. Na-
ime, nastoje se iznaći manje formalne, efikasnije i ekonomičnije procedure koje će
na valjan način omogućiti adekvatno rješavanje spornih odnosa između pravnih
subjekata. Pri tome, uglavnom se (mada ne isključivo) misli na sporove koji nasta-
ju u sferi „privatnog prava“, tako da alternativni načini rješavanja sporova predsta-
vljaju, ustvari, alternativu parnici. U osnovi postoje dva vida alternativnog rješava-
nja sporova u sferi privatnog prava: arbitraža i medijacija (posredovanje, mirenje,
koncilijacija) (Jakić, 2007: 637). Arbitraža se ustanovljava sporazumom stranaka,
1
postupak sprovodi arbitražni sud, koji čine arbitri (riječ je o „izabranom“ sudu), a
odluka koju donosi izjednačena je u pogledu svog djelovanja sa pra vnosnažnom i
izvršnom odlukom suda. S druge strane, posredovanje je „postupak, bez obzira na
2
naziv, u kojem strane dobrovoljno nastoje da sporni odnos reše putem pregovara-
nja, uz pomoć jednog ili više posrednika, koji stranama pomaže da postignu spora-
zum“. Prema tome, posrednik je lice koje samo „pomaže“ stranama u rješavanju
3
predmeta spora. Sadržinu sporazuma o rješavanju spora putem posredovanja odre-
đuju same strane koje učestvuju u tom postupku, s tim da u tome može učestvovati

1 Neki autori navode sljedeće alternativne oblike rješavanja sporova: arbitraža, mirenje,
rana neutralna ocjena, rana stručna ocjena, mini suđenje, privatni sudija, nedjelja za
poravnanje, medijacija/arbitraža i Zaštitnik ljudskih prava – Ombudsman (Gorjanc. 2017).
Međutim, u svim ovim slučajevima se, u osnovi, radi o rješavanju sporova ili putem
arbitraže ili putem medijacije.
2 O tome vidjeti čl. 4, 17 i 64 Zakona o arbitraži (Službeni glasnik RS, br. 46/2006).
3 Navedena je definicija iz člana 2 Zakona o posredovanju u rešavanju sporova (Službeni
glasnik, br. 55/2014). Posebna pravila o posredovanju sadrži Porodični zakon (Službeni glasnik,
br. br. 18/2005, 72/2011 - dr. zakon i 6/2015) u pogledu tzv. bračnih sporova (čl. 229-246).