Page 18 - Zbornik 40

18 Esad Rahić 40/2017

Italijanski dio opet je podijeljen na dva dijela između njena dva federata.
Albanskom su pripali: Tutin, Rožaje, Plav i Gusinje, a Crnogorskom: Berane,
Bijelo Polje i Pljevlja.
I Njemačka je, pošto je prvo u cjelini bila priključila Srbiji, svoj dio nešto
kasnije podijelila na dva. Istočni dio, Novopazarski srez s Dugom Poljanom,
zbog njegovog značaja za obezbjeđenje rudnog bazena Trepče, ostao je u Srbiji,
dok je preostalim zapadnim dijelom (Priboj, Nova Varoš, Prijepolje) namjeravala
da riješi dva pitanja: da NDH kompenzira zadržani Višegrad, zbog tvornice
„Vistad“ i da prebacivanjem loptice Italiji, čitav problem spornog razgraničenja
NDH, uključujući u Beču dogovoreno „pomjeranje crnogorske granice na
zapad“, prebaci nedoraslom osovinskom partneru. Ova demarkaciona linija je
18
više puta mijenjana do oktobra 1941. godine, pa je ostalo otvoreno pitanje kojoj
će okupatorskoj sili definitivno pripasti Sandžak. Ovakvo stanje pokušavala
je da iskoristi i „Nezavisna Država Hrvatska“, koja je nastojala da uspostavi
svoju vlast u čitavom Sandžaku. U jesen 1941. godine, NDH se morala odreći
svojih ambicija, pošto je, 27. oktobra 1941. godine, postignut sporazum između
Nijemaca i Italijana, da ovo područje uđe u sastav italijanske okupacione zone.
To je bila teritorija od oko 6000 km sa preko 200.000 stanovnika. Italija ju
2
je priključila okupiranoj Crnoj Gori, s izuzetkom Štavičkog sreza (821 km 2
sa 21.828 stanovnika) koga je pripojila okupiranoj Metohiji, a ova „Velikoj
Albaniji“. Njemačka je zadržala samo Deževski srez (1244 km sa 48.884
2
stanovnika) i manji dio Sjeničkog sreza. 19
Uplašeno od mogućnosti stvaranja tzv. „Nezavisne Crne Gore“ pod
zaštitom italijanskog okupatora kojoj bi pripao najveći dio Sandžaka, kao i od
opcije da neki dijelovi Sandžaka pripadnu tzv. „Velikoj Albaniji“ grupe Bošnjaka
iz Sandžaka su putem depeša, pisama i neposrednih posjeta poglavarstvu NDH
nastojali da Sandžak pripoje ovoj tvorevini u čijem sastavu je bila Bosna i
Hercegovina i na toj osnovi „da se Sandžak kao privredni i povijesni dio Bosne
i Hercegovine“ priključi „našoj pradomovini Bosni i Hercegovini, jer su interesi
Sandžaka povezani s Bosnom i Hercegovinom i da su misli muslimana upućene
šeher Sarajevu“, kao „pijemontu stare slave“ itd. Pri tome je izražavana nada
da će Bošnjaci „uživati punu i ni od koga neometanu autonomiju u pravom
smislu te riječi“. Petočlana delegacija novopazarskih Bošnjaka koja je 15. maja
20
posjetila Zagreb i poglavnika Antu Pavelića je između ostalog tvrdila „da je 97%
naroda Sandžaka slavenskog porijekla (...) Ma kakvo cijepanje Sandžaka bila bi
najstrašnija sudbina za budućnost“ sandžačkih Bošnjaka. 21

18 Mr. Muharem Kreso, Položaj Sandžaka u Drugom svjetskom ratu, Istočna Bosna i Sandžak,
Sarajevo 1996, str.92
19 Dr. Zoran Lakić, Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Sandžaka, Mostovi,
Pljevlja, str. 125
20 Mirko Ćuković, Sandžak, str. 52
21 Dr. Rasim Hurem, Historijski pogled na vezanost Sandžaka s Bosnom i Hercegovinom,
Društveni i državno-pravni kontinuitet Sandžaka, Sarajevo 1995, str.108