Page 24 - Zbornik 39

24 Safet Bandžović 39/2016

da Bošnjaci nisu vjerovali da je moguće ukinuti jednom proklamacijom sultanov su-
verenitet nad Bosnom, te da se znatan dio njih neće snaći u novonastalim okolnosti-
ma. Predviđao je zato da će doći do inteziviranja iseljeničkog pokreta i zbog straha
da islam kao vjera neće biti zaštićena, da se muslimanska žena mora otkriti, da će
se kmetovi jeftino otkupiti, te da će biti zabranjeno pominjanje halife u džmijama.
26
Iseljavanje je bilo oblik pasivnog političkog nezadovoljstva aneksijom i javilo se kao
psihološko uzvraćanje na promjenu statusa sopstvene države. Nakon aneksije BiH,
27
Austro-Ugarska je sa Portom sklopila 26. februara 1909. Protokol o Bosni i Hercego-
vini i Novopazarskom sandžaku. Austro-Ugarska se odrekla ranijih prava u odnosu na
Sandžak, a za uzvrat je od Porte dobila pristanak na ukidanje Carigradske konvencije
iz 1879, te priznanje aneksije. Po trećem članu ovog protokola stanovnici BiH su bili
slobodni da „emigriraju u Otomansku carevinu kao i ranije, u skladu sa zakonima
Bosne i Hercegovine, a u Turskoj će biti primljeni kao Otomanci. Oni, kao i osobe po-
rijeklom iz Bosne i Hercegovine koje se sada nalaze u Turskoj, uvijek će imati pravo
da u potpunosti raspolažu svojim nekretninama u Bosni i Hercegovini, da ih daju u
zakup, da njima upravljaju neposredno ili posredstvom trećih”. 28
Najosmišljenije političko protivljenje aneksiji BiH izražavala je bošnjač-
ka emigracija u Osmanskom carstvu. Organizirala je više javnih skupova protiv
aneksije. Dok je Porta davala pomirljive izjave, stanovništvo je burno reagiralo,
uvodi se „bojkot robe, propadaju austrijski trgovci fesova, javljaju se dobrovolj-
ci za rat“. Teški udarac koji su Bošnjaci zadobili aneksijom našao je odraza u
29
Memorandumu muslimana iz Bosne i Hercegovine koji je u februaru 1909. predat
osmanskom parlamentu, predočavajući njime šta su sve Bošnjaci učinili za osman-
sku državu, kao i šta znači aneksija BiH. Iskazivala se nevjerica da će Porta učiniti
robljem 1,400.000 „svojih najvjernijih podanika”. Podnositelji Memoranduma su
isticali da Bošnjaci nisu zaslužili da ih ona prodaje za 2,5 miliona funti i da ih preda
na milost i nemilost dušmana, izražavajući nadu da osmanski narod neće dopustiti
da muslimani dožive tu „sramnu prodaju”. Za mnoge je Bošnjake, pak, aneksija
30
bila jasan signal za nova iseljavanja. Vođstvo Muslimanske Narodne Organizacije
sredinom aprila 1909. oglašava se apelom: „Rodoljubi, otadžbina je u opasnosti”.
Socijaldemokratski listovi pisali su 1910. o iseljavanju „desetine hiljada bosanskih
muslimana“, da se ne može „biti hladan pri uništenju jednog naroda”. U štampi
31
su objavljivani i članci da „sarajevska vlada želi iseljavanje muslimana iz Bosne i
Hercegovine... i računa da na opustjela ognjišta muslimana naseli Švabe, Mađare i
Jevreje“ i pomoću njih nastoji „zemljama dati drugu narodonosnu fizionomiju”.
32
26 H. Kapidžić, Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini (1908-1910), 131-132.
27 Š. Filandra, Bošnjačka politika, 29.
28 V. Degan, Međunarodnopravno uređenje položaja muslimana sa osvrtom na uređenje položaja
drugih vjerskih i narodnosnih skupina na području Jugoslavije, Prilozi, br. 8, Sarajevo 1972, 74.
29 Š. Filandra, Bošnjačka politika, Sarajevo 1998, 29.
30 M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997, 430.
31 K. Suljević, Nacionalnost Muslimana: Između teorije i prakse, Rijeka 1981, 159.
32 Upor. M. Ramadanović, Bosanska emigracija u Osmanskom carstvu i sultanov suverenitet nad