Page 51 - Novopazarski Zbornik 36

НЗ 36/2013 NOVI PAZAR NA MAPI SARAJEVSKIH TRGOVACA... 53

Visina unutrašnjih carina zakonski je regulisana 1850. godine, i preraču-
navana je tako što se visina prijavljene cijene robe umanjivala za 16%. Engleski
15
putopisci navode da je tranzitna tarifa za prenos robe iz jedne u drugu pokrajinu
16
bila 12% te da se umanjivala. Da niti jedan od ovih podataka na terenu nije bio
praktikovan, jasno nam ukazuju podaci iz arhivske građe koji govore o plaćenom
đumruku u Novom Pazaru; tu se jasno vidi da su sarajevski trgovci plaćali carinu
u visini od 11% od prijavljene vrijednosti robe.
Međutim, nužno je napomenuti da je sama naplata zavisila i od drugih
faktora. To se posebno odnosi na pokušaje sarajevskih veletrgovaca da za sebe
17
dobiju privilegovani status na prelazima u unutrašnjim carinama, a samim tim
i na novopazarskom. Jedan takav, rekli bi uspješan poduhvat, napravljen je 15.
januara 1852. godine kada su sarajevski veletrgovci sa nekim od đumrukčija na-
pravili interni ugovor o načinu i visini naplate carinskih stopa. Iz dokumenata se
vidi da je osnovni problem kod sarajevskih trgovaca bio taj što se đumruk plaćao
po kursu banke prema kojem su oni gubili po 2 groša na jednu forintu. Dogovor
je napravljen tako da đumrukčije od procijenjene vrijednosti kompletne robe od-
biju još 10% kako bi sumom bili zadovoljni trgovci. Pored cijene, napravljen je
dogovor i o načinu pregledanja robe. U praksi se do tada pregledala kompletna
količina, što opet nije odgovaralo trgovcima. Stoga su đumrukčije odlučile da
se od 10 bala samo dvije „imadu odriješiti“, a ako je unutra bila prijavljena ko-
ličina i ako je račun odgovarao artiklima onda đumrukčija nije imao više pravo
pregledati robu. Ali, ako bude u te dvije bale našao „više stvari onda će mu se
sve odriješiti.“ Na ugovor su se potpisali sarajevski veletrgovci i đumrukčije.
18
19
Koliko je naplata bila stvar internog dogovora ukazuje i podatak da Hadžiristići,
poznati sarajevski veletrgovci, ni sa ovim sporazumom nisu bili zadovoljni pa su u
jednom pismu napisali kako su se dogovorili da će im đumrukčije davati poseban
postotak „nego drugiem.“ Ovakvi interni dogovori bili su poznati osmanskim
20
vlastima koji su naknadnim uredbama i stalnim kontrolama pokušavali regulisati
stanje na carinskim prelazima. U tu svrhu je 1857. godine donijeta i uredba pod
nazivom Mahredž nizamnamesi prema kojoj se carina plaćala izlaskom robe na
prvom prelazu. 21
Međutim, u praksi je teško bilo regulisati unutrašnju carinu. Mnogobrojne
zloupotrebe su situaciju na unutrašnjim carinama činile izuzetno konfuznom. Razne
malverzacije su bile prisutne posebno od strane trgovaca koji su na sve načine po-

15 Historija osmanske države i civilizacije II, 77.
16 Omer Hadžiselimović, Na vratima istoka, engleski putnici o Bosni i Hercegovini od 16 do 20
vijeka, Sarajevo, 1989, 173.
17 ABiH, Fond Jelići, kutija br. IX-3-6.
18 ABiH, Fond Hadžiristići — Sarajevo, kutija br. IX-1-10.
19 Nažalost, u dokumentu se ne spominju imena, niti mjesto odakle su đumrukčije.
20 ABiH, Fond Hadžiristići — Sarajevo, kutija br. IX-1-10.
21 Historija Osmanske države i civilizacije II, 75.