Page 178 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 45

178 A. Hodžić-Čavkić, Idiomske skupine: koncepti i(li) konvencije– na primjeru...

Prema datim definicijama, kultura u shvatanju naroda čijom se definicijom
bavimo može se interpretirati na različite načine: engleska definicija kulture suština
je onoga što se u stereotipnom smislu može smatrati engleštinom: savršena ugla-
đenost; njemačka definicija nesumnjivo precizno definira kulturu stavljajući u fo-
kus intelektualnost kao najveće dostignuće čovjeka; francuska definicija svjedoči
o idealističkom konceptu kulture u kojoj je vrlo važna stvar imati ukusa. Preuzete
definicije kulture s ovih prostora međusobno su vrlo slične, to i govori o sličnosti-
ma naroda na prostoru srednjejužnoslavenskog dijasistema. Međutim, ono što se
može primijetiti u vezi sa svim navedenim definicijama kulture jeste da se kultura
stavlja nasuprot prirodi budući da je koncept njegovanja prisutan u svim datim
značenjima. U kontekstu lingvistike postavlja se pitanje šta biva reflektirano jezi-
kom: suštinska priroda (koju treba kultivirati) ili ono što je kultura iznjedrila (na
postojećim temeljima prirode nekog naroda)?
Ovdje treba napraviti razliku između društvenih konvencija u jeziku i onoga
što te konvencije obilježavaju: etikete koje jedno društvo odluči dati određenim
konceptima pitanje su konvencije jednog društva. S druge strane, koncepti su pita-
nja prirodnosti određenog područja, tj. prirode određenog naroda. U tom slučaju,
lingvistika bi trebala proučavati utjecaje prirode jednog naroda na njegov jezik.
Jezik, kako ga smatra John Searle, jeste smjer prilagođavanja uma svijetu, a načini
prilagođavanja moraju varirati u odnosu na različite prirode. Jezik mobiliše opće
kognitivne sposobnosti (pažnju, opažanje, pamćenje, kategorizaciju) pojedinca i
kolektiva i od njih se ne može odvojiti. Odgovor na ova pitanja možda leže u lin-
gvokulturologiji.
“Lingvokulturologija je mlada lingvistička disciplina etablirana u Rusiji, a
nastala je kao odgovor na generativnu gramatiku Noama Čomskog koji različitost
jezika promatra gotovo isključivo na razini forme” (Barčot 2017: 43). Lingvokul-
turologija, prema tvrdnjama Barčot, proučava utjecaje kulture na jezike. Ovdje
kulturu treba shvatiti u drukčijem smislu u odnosu na date definicije: pod kulturom
u lingvokulturologiji ima se na umu koncept po kojem jedan narod razumije va-
njezički svijet. Budući da je konceptualizacija čin preuzimanja svijeta, iskustveni
aspekt govornikove interakcije sa svijetom (Langacker 2014), treba reći da bi za-
daća lingvokulturologije u tom kontekstumogla biti otkriće posebnosti mentaliteta
jednog naroda, tj. pozicioniranje u odnosu na druge narode. Lingvokulturologi-
ja je tijesno povezana s etnolingvistikom, sociolingvistikom, psiholingvistikom i
znanošću o jeziku, kulturi i civilizaciji pojedinog govornog područja, koju ruski
lingvisti nazivaju lingvostranovedenie. Ova se lingvistička disciplina oslanja na
ideje Edwarda Sapira koji je postulirao ideju o tome da svaki jezik reprezentira
i konceptualizira vanjezičku stvarnost na specifičan način. Riječ je u tom slučaju
zaista posmatrana kao produžetak ljudskog uma i ogledalo kulture jednog naroda.
Lingvokulutrolozi (npr. Zykova) zastupaju tezu o intersemiotičkoj transla-
taciji dvaju različitih semiotičkih sistema i intersemiotičkoj transpoziciji – koje
nastaju zbog potrebe da se kultura “prevede”, odnosno verbalizira. Tako nastaju i