Page 119 - Zbornik 40

40/2017 AREBICA, MODIFICIRANO ARAPSKO PISMO... 119

Arebica kod nas

Prilagođavanje arapskog alfabeta glasovnom sistemu slavenskih jezika
logičan je slijed događaja, jer je u vrijeme osmanske uprave pismeno muslimansko
stanovništvo čitalo kur’anski tekst i ispisivalo harfove (ar. ḥarf – slovo). Mektebsko,
odnosno osnovno vjersko obrazovanje smatralo se obaveznim. U takvim se
prilikama sasvim lahko došlo do rješenja da se već stečeno znanje arapskog pisma
može upotrijebiti i u druge svrhe, pisanje pisama, poezije i ostale literature. Arapsko
pismo je počelo na taj način ulaziti u međusobnu komunikaciju i zauzimati svoje
mjesto u široj upotrebi. Kada je tačno počelo da se koristi arapsko pismo kod
nas, ne znamo, ali možemo pretpostaviti da je odmah nakon dolaska Osmanlija
započela njegova primjena u minimalnom administrativnom obimu. Mehmed
Handžić kaže da bi to bilo veoma teško ustanoviti. „Teško bi to, velim, bilo, jer to
traži da se svojski i kako treba pregledaju sve pisane stvari, koje se danas nalaze.
To još nije niko kako treba izvršio, a valjda će se neko naći, ko će uz sposobnost
utrošiti na istraživanju ovog pitanja dovoljno truda” (Handžić 1933: 81). Više od
tri decenije kasnije i Teufik Muftić konstatuje da je to gotovo nemoguće utvrditi
jer „da bi se dala potpuna slika njenog razvitka, trebalo bi uzeti u obzir, ne samo
sve što je do sada objavljeno, nego i sva rukopisna djela pisana tim pismom. Ali
to nije moguće, jer sva nisu ni prikupljena. Za ispitivanje očuvanih rukopisa bio bi
potreban višegodišnji rad po raznim bibliotekama i drugdje gdje su ta djela razasuta
i još neispitana” (Muftić 1969: 102-103). Upotreba arebice kod nas je trajala do
1941. godine, kada je iz štampe izašla posljednja knjiga napisana ovim pismom,
to je zbirka šerijatskih propisa Fikhu al-ibadat od Muhameda Seida Serdarevića.
1
Do ove godine „zahvaljujući Islamskoj dioničkoj štampariji u Sarajevu, koja je
nabavila slova pa je arebicom izašlo oko 40 knjiga u tiražu od preko pola milijuna
primjeraka” (Huković 1986: 20). Arebicom su štampani i listovi Muallim, Tarik,
Misbah i kalendar Mekteb za 1907-1908. i 1908-1909. godinu (Sokolović 1959:
74), ali i jedan dio časopisa Jeni Misbah. Međutim, arebica je i nakon 1941. godine
bila u upotrebi, posebno su je koristila vjerska lica, pa su neki spisi i iz tog kasnijeg
perioda sačuvani. Fehim Bajraktarević arebicu smatra „trećim alfabetom naše
pismenosti” (Bajraktarević 1967: 149), dok Asim Peco kaže da su mnogi spomenici
kulture slavenskih naroda nestajali u ratovima ili su raznošeni po svijetu zavisno
od toga ko je ovim prostorima dolazio u pohode, ali da je „zahvaljujući takvim
istorijskim okolnostima na srpskohrvatskom jezičkom tlu, kao retko gde drugo,
maternja reč beležena na četiri različita pisma: glagoljicom, ćirilicom, latinicom
i arabicom (arebicom)” – (Peco 1973: 59). Peco u svom radu nije spomenuo
bosančicu, već je u fusnoti dao pojašnjenje. Ćiro Truhelka i bosančicu smatra
zajedničkim pismom, jer su i na njemu pisali pripadnici svih religija odnosno naroda
na našem prostoru. Bosančicom su se, kako navodi Truhelka „služili i katolici i
pravoslavci i muhamedanci. Do prije četrdeset godina bila je bosančica, rekao bih,

1 Šerijat (ar.) = muslimanski vjerski zakon.