Page 276 - Zbornik 39

276 Ersan Muhović 39/2016

Epski je pjevač svjestan da Univerzalni epski svijet funkcionira kao
njemu nedostižna kategorija, stoga on od tog svijeta upoznaje tek obrise od
kojih nastane njegov epski svijet. Odnosno, epski pjevači postupkom spozna-
vanja Univerzalnog epskog svijeta izgrađuju svoj svijet. To se naravno odnosi
na aede, dok rapsodine teže spoznavanju, već samo jedan od postojećih epskih
svjetova preuzimaju. Time zapravo svaka epska pjesma njihovog repertoara
jeste dio drugog, tuđeg epskog svijeta, jer njihove pjesme dolaze iz različitih
epskih radionica i ničim ne čine jedan epski svijet.“ (Šemsović, 2017: 110).

III

Važno je naglasati da, sa aspekta komunikativnosti, postoji važna razlika iz-
među usmene i pisane književnosti. Usmeno djelo se prenosi izravno slušaocima,
bez ikakva prostornoga ili vremenskoga odmaka i bez posrednika. Sa druge strane,
u pisanoj je književnosti publika uvijek fikcija. U usmenom prenošenju, publika za-
uzima glavno mjesto. Usmeni pjevač mora zadovoljiti njene zahtjeve. Tom prilikom
pjevač ne smije pretjerati u inovativnosti jer publika ne bi prihvatila prevelik odmak
od već poznatog (u ovom slučaju govorimo o ,,iskusnom“ slušaocu koji pozna-
je i prepoznaje elemente kulturnog obrasca sa kojim se može identificirati i kome
pripada). Na taj način publika postaje glavni čuvar tradicije jer ona odlučuje koje
pjesme će otići u zaborav, a koje će se sačuvati. Usmena umjetnost je zato kontaktna
umjetnost (Bošković-Stulli, 1978:15) i njena pjesma nastaje kao rezultat međudjelo-
vanja pjevača i publike. Takav kontakt među njima podrazumijeva intonaciju, gest
ali i širi kontekst. Zato je usmena književnost i vrsta kolektivne umjetnosti jer njeni
proizvodi pripadaju cijeloj zajednici. (Ibid) Upravo zato profesor Šemsović i navodi
da u svim spomenima bošnjačke usmene epike prepoznajemo sve elemente epskoga
svijeta jedne zajednice, a to su: junak, boj, pjevač i slušaoci.
Platonovo tumačenje pojma ljepote otkriva jedno cjelokupno kulturno-historij-
sko naslijeđe, jer se više puta pokazalo da u određenim situacijama pojedinac ne može
misliti izvan kulture, ali naravno, može napraviti iskorak s ciljem proširivanja tačaka
gledišta putem kojih se bolje može odrediti na koji način jeste ono što jeste. Za Platona
je lijepo sve što je hvale vrijedno, što bi trebalo preporučivati i čije se značenje proši-
ruje i dobija značenje dobrog. Studija Epski svijet Avda Međedovića sadrži svaki od
navedenih kriterija. Platonova estetika lijepog otkriva ambivalentan karakter lijepog.
Lijepo s jedne strane kao da predstavlja posebno svojstvo bivstvujućeg, koje se opaža
putem čula vida i sluha, dok se s druge strane ljepota zapravo ne sastoji ni u čemu
7
drugom do u uvidu da neko bivstvujuće jeste u skladu sa njegovim bivstvovanjem,
da je onakvo kakvo bi trebalo da bude. (Nebojša Grubor: Platonova estetika lepog)

7 Tako možemo govoriti da je za Grke lijepo ono što je u proporcijama, matematički precizno,
kao i ono što je skladno u metru