Page 275 - Zbornik 39

39/2016 ORNAMENTIZIRANJE EPSKE GRAĐE.. 275

virtuoz ima određene mogućnosti da načini iskorak u odnose na svoje prethodni-
ke“. Zato autor studije nastavlja i kaže:

„Novi sižejni obrazac epske pjesme kada nastane mora biti u skladu sa te-
meljnim načelima epskog svijeta datog kolektiva , tako da autorski potpis na jednoj
6
epskoj pjesmi nije na razini promjena vanjskih prepoznatljivosti epskoga junaka,
već mora biti na razini podrobnijih opisa vanjskog izgleda ili u promjenama pojedi-
nih karakternih crta lika. Sama promjena iznijansiranosti karakternih crta oslikava
se preko onoga što je lik učinio ili izgovorio, u susretu s likom koji pripada prija-
teljskom ili neprijateljskom krugu. Prvotni pjesnik oblikuje sižejni obrazac s likom
prema vlastitom poznavanju datog epskog junaka, a svaki naredni epski pjevač do-
rađuje lik epskog junaka. Najčešće sižejni obrazac ostaje nepromijenjen, dok svaka
pojedinačna promjena leksike, što je gotovo neizbježno, mora polučiti i određene
promjene u oblikovanju lika.“ (Šemsović 2017: 63)

Sve ovo pokazuje da je inovativnost u građenju epskog svijeta upravo ono
što je ključno u razumijevanju i valorizaciji epike kakvu poznajemo, inače o ovom
tipu umjetnosti ne bi mogli govoriti na razini umjetničke kreacije, već bi je posma-
trali kao pojavu koja će se baviti samo morfološkom analizom kakvu je dao Lord,
zaključuje profesor Šemsović. Upravo zato studija Epski svijet Avda Međedovića
objašnjava da je u dosadašnjim čitanjima Međedovićeva epika služila samo boljem
razumijevanju Homera i sagledavanju tehnike građenja epova kao dugih epskih pje-
sama, te je pitanje same valorizacije ove epike najčešće ostajalo po strani. Nakon
toga se i javila snažna želja i potreba za ulaskom u epski svijet Avda Međedovića,
koji se od nekog drugog epskog zdanja ne razlikuje tek brojem i izgledom epskih
zidarskih blokova, već prije svega oblikom i koloritom izgrađene cjeline.

„Graditelj epskog svijeta mora ponoviti zakonomjernost održivosti zdanja,
temelji moraju biti duboko u zemlji a kule stremiti ka nebu; kule se prema vrhu
moraju sužavati i tako redom. Majstor graditelj od drugoga preuzima samo kostur
zdanja. Na toj skeli epske pjesme ojačava dijelove koje želi nadograditi, izbacu-
je suvišno, raspoređuje neraspoređeno, jer on iz vlastitog majstorstva prepoznaje i
uklanja tragove tuđih omaški. Pjesnik traži građu od koje gradi svijet u kome postoji
sve što datom svijetu treba, a pritom će dati svoj potpis po kojem novostvoreni svi-
jet postaje prepoznatljiv. Majstor u svoj epski svijet ništa ne ugrađuje slučajno. On
slušaocu opisuje ono što već postoji – sjenu Univerzalnog epskog svijeta kome se
želi što više približiti i što bolje ga sagledati.

toga, Lord uvodi novi termin i smatra da je poseban kvalitet epske poezije formulaičnost, a on pod
tim podrazumijeva način izražavanja – stihovi se grade prema određenom metričkom uzorku, uz
niz utvrđenih izraza za određene česte situacije, dešavanja i događaje (megdani, formule dočeka,
pozdrava, nazdravljanja, srdžbe, sreće, nesreće). Tom prilikom se koriste i stalni epiteti, isti uvodi
u radnju, slični opisi. Koriste se tipični brojevi (3, 7, 9, 12). Ponavljaju se tuđe riječi.
6 Na taj način se referira na ono što Lord naziva stvaranjem u istom tradicionalnom maniru