Page 274 - Zbornik 39

274 Ersan Muhović 39/2016

21. maja 1939. godine u Cambridge, Massachusetts, nakon što je kompletirao
transkripciju Avdovih pjesama, koje su prije toga snimljene, Nikola Vujnović je za-
pisao: ,,Kada Avda ne bude među živima, neće mu biti sličnog u pjevanju pjesama“.
Zlatan Čolaković u knjizi Mrtva glava – jezik progovara naglašava kako A.
B. Lord nije u pravu kada misli da su Homer i Avdo predstavnici tradicionalnog
epskog pjevanja, starogrčkog i bošnjačkog. Čolaković navodi da Homer i Avdo ,,ne
vjeruju u istinost priče koju su preuzeli“ nego stvaraju ,,svoju vlastitu istinu“. Kao
glavni dokaz svoga uvjerenja uzima izjavu guslara Mumina Ramadanovića, koji
kaže da se Avdo nije držao istine no je ,,mnogo kitio“, (odnosno ornamentirao).
Čolaković navodi da je svaki stih Avdov bio duboka uvreda za Mumina jer Avdo
,,nije poštovao uspomenu na Ćor Husa i nije ni pokušao ispjevati pjesmu u obliku u
kom je čuo“. Tada je, prema Čolakovićevim riječima, kao pravi rapsod, koji dubo-
ko vjeruje u istinitost pjesama, Mumin osjećao odbojnost prema aedu Međedoviću.
Prof. dr. Šemsović je otišao korak dalje u odnosu na proučavanja svojih
prethodnika jer je sistematizirao cjelokupno znanje koje govori o epskoj radionici.
Na samom početku studije prikazan je historijski presjek bošnjačke epike, tako da
saznajemo domete istraživanja do kojih se došlo u proučavanju epskog svijeta i
njegovih bližih i daljih odrednica. Posebnu pažnju zauzima razgraničavanje ep-
skog svijeta i Univerzalnog epskog svijeta, pa epski svijet postaje poetski odraz
Univerzalnog epskog svijeta i jedan njegov dio, kao što fikcija predstavlja jedan
dio fakcije, naravno, ne zaboravljajući njihovo svojstvo umjetničke autonomnosti.
U poglavlju Nomen est omen ili unutarnja dimenzija epskog junaka se kaže:

„Usmena epika je slika željene prošlosti jednog kolektiva, kao što je djelo
pisane književnosti autorska slika izmaštanog života, ka kome autor ide ili od kojeg
bježi. Etnička skupina od stvarnih junaka, mjesta i događaja za vlastite potrebe bu-
dućih generacija oblikuje društveno angažiranu priču. Svakako, znamo da umjet-
nost prilagođava materijal iz stvarnosti svojim idejama – u usmenoj književnosti te
su ideje u smjeru kolektivnih potreba, a u pisanoj u smjeru pojedinačnih. Razliku
možemo prepoznati tek u kolektivnom dopunjavanju i redakciji prvotnog uobliče-
nja usmenoknjiževnog djela, dok u pisanoj književnosti ne dolazi do redakcijskih
zahvata, ali recepcija književnog djela u vidu prikaza i književnokritičkih ogleda
jeste svojevrstan savremeni zahvat nad pisanim djelom.“(Šemsović 2017: 62)
Autor studije pred nama nastavlja i zaključuje da je ,,epska priča uobličena
i sasvim odvojeno živi od historijske zbilje i kao takva se zasebno i razvija“. Od-
vojena od stvarnosti ona zadobija i svoja nova oblikovanja u epskoj radionici. U
skladu sa tim, ,,epska pjesma operira različitim formulama i obrascima, pa epski
5
5 Iz proučavanja, „homerskog pitanja“ proizišla je i nastala Parry-Lordova teorija, a osnova te
teorije je pojam formule. Parry je smatrao da epska poezija počiva na formulama, a formula je
grupa riječi koja se redovno upotrebljava pod istim metričkim uslovima da bi izrazila istu ideju.
Forma zamjenjuje tradicionalne pojmove, može imati nekoliko riječi, stihova ili odlomaka. Nakon