Page 123 - NP Zbornik 46_DRUGO REVIDIRANO IZDANJE

Novopazarski zbornik, 46/2023, str. 115-126 123

stalno da pokrivanje lica nije vjerski nalog već običaj i da nema kršenja vjerskih
propisa skidanjem zara i feredže. Te godine je reisul-ulema Ibrahim ef. Fejić
podržao akciju pozivajući se na azharsku fetvu, najveći adut uleme kod skidanja
zara i feredže, govoreći da je pokrivanje žene običaj kod svih naroda stare
civilizacije. Ovaj običaj su primili Rimljani, Grci i pridržavali su ga se sa strogošću
oko hiljadu godina prije islama. To su praktikovali i jevreji. Imami su bili saglasni
da islam nije naredio muslimankama da trebaju biti zatvorene u kući, da pokrivaju
lice, već da mogu da rade, idu u džamiju, na konferencije i sastanke na kojima se
pretresaju važna narodna pitanja, učestvuju u debatama i daju svoje prijedloge,
smatrajući da je pogrešno i štetno miješati principe islamske vjere s običajima,
koji mogu zaustaviti razvoj muslimanke, smatrajući da muslimanka svojom
slobodnom voljom, bez ikakve prisile, kao ravnopravan član narodne i vjerske
zajednice nađe svoje mjesto u privrednom i državnom životu nove Jugoslavije.
Vrhovno islamsko starješinstvo (VIS) u FNRJ je kasnije donijelo zaključak o tom
pitanju koje je bilo prihvaćeno i u IVZ u Makedoniji 1950. godine, konstatujući
da zar i feredža, odnosno, čaršaf i peča, nisu odjeća propisana islamom, već su
nametnuti kasnije sa druge strane, bez veze s muslimanskim vjerskim propisima.
Po šerijatskim propisima žena mora biti propisno odjevena, čestita, moralna, ali
to ne znači da ne smije izlaziti van i učestvovati u javnom životu. Dalje se kaže
da je muslimanka bila do tada obespravljena i da po šerijatu ima sva prava kao i
muškarac. Aktivnosti koje su dovele do donošenja zakona počele su u ljeto 1950.
godine na prijedlog Vlade Narodne Republike BiH.
Ovim zakonom je zabranjeno nošenje, prisiljavanje ili nagovaranje žena
da nose zar i feredžu ili da nečim drugim pokrivaju lice. Marame nisu bile
zabranjivane zakonom, ali su one postepeno nestajale, prvo u gradskim, a onda
i u seoskim sredinama. Razlog zabrane je objašnjavan namjerom da se skloni
vjekovni dokaz ženske potčinjenosti i kulturne zaostalosti muslimanke. Sa
namjerom da se ženama muslimankama olakša korišćenje prava izvojevanih u
NOB-u i socijalističkoj izgradnji zemlje, da joj se pruži puna ravnopravnost i što
šire učešće u društvenom, kulturnom i javnom životu zemlje. Autor dalje u tekstu
iznosi bogatu dokumentarnu građu o Deževskom srezu i gradu Novom Pazaru gdje
je organizirana obuhvatna kampanja protiv zara i feredže u kojoj su učestvovali:
komunistička vlast, nastavni kadar, omladina, ženska udruženja i intelektualni i
imamski krugovi. Protivljenje ideji ukidanja zara i feredže u nekim slučajevima u
praksi je poprimalo komične i bizarne dimenzije. Jedan zabilježen slučaj navodi
autor pominjući da je u blizini Sreskog suda u Novom Pazaru postojala kuća neke
žene u kojoj su muslimanke prilikom dolaska u sud radi završavanja izvjesnih
poslova dolazile i skidale zar, a po završetku posla opet ga oblačile i tako odlazile.
U akciji skidanja zara i feredže korišteni su različiti načini agitacije, kao što se
sandžačkoj muslimanki stihovima obraćao pjesnik Salih Žučanin, hrabreći je