Page 40 - Zbornik 39

40 Safet Bandžović 39/2016

tanje pol. borbe ogleda se i u njihovoj živoj akciji protiv iseljavanja muslimana“. 128
Ishod rata 1912. izazvao je različite reakcije među narodima i strankama u
Bosni Hercegovini. Dok su predstavnici srpskih stranaka slali pozdravne telegra-
129
me u Beograd povodom izbijanja srpske vojske na Jadran, dotle su u muslimanskom
javnom mnjenju preovladavali izrazi solidarnosti sa Portom, praćeni i javnim ma-
nifestacijama. Proces iseljavanja Bošnjaka iz BiH je splasnuo nakon osmanskog
130
poraza u Prvom balkanskom ratu, u kojem je Carstvo izgubilo skoro sve balkanske
teritorije, uključujući i Sandžak, na jugoistočnoj granici Bosne. Osmanska država
koja je bila u neposrednom bosanskom susjedstvu, samo preko Uvca i Metaljke,
potisnuta je nakon ovog rata daleko, skoro do samog Istanbula. Propast Osman-
skog carstva na Balkanu izmijenila je i Bošnjake u BiH pa i njihov odnos prema
vlastitoj nacionalno-političkoj poziciji. Bošnjaci su, napisao je Austrijanac Franz
131
Weinwur, vidjeći stradanje muslimana na Balkanu 1912-1913. počeli strahovati za
moguću propast u „srpskome moru i možda po prvi put okrenuli svoje simpatije
Monarhiji, od koje su očekivali zaštitu za sebe i revanš protiv balkanskih zemalja.
Sada je postalo posve jasno da njihovoj religiji i individualitetu ne prijeti stvarna
opasnost od strane Austro-Ugarske, nego od strane Srbije i njenih saveznika”.
132
128 “I naši i crnogorski muslimani u Sandžaku gravitiraju prema Bosni, zbog toga, što ovaj
kraj i jeste deo Bosne a i zbog toga što se naši muslimani osećaju osamljeni, jer ne mogu da stupe
u kontakt sa staro-srbijanskim musl. stanovništvom s kojim nisu isto ni po duhu ni po jeziku. Zbog
toga i gravitiraju prema većim muslimanskim celinama u Bosni. Političkim i nacionalnim držanjem
bosanskih muslimana u mnogome se određuje držanje i naših muslimana u Sandžaku “ – prema:
M. Petrović, Istorijski izvori o Prijepolju i Srednjem Polimlju krajem XIX i početkom XX veka,
Mileševski zapisi, br. 2, Prijepolje 1996, 244-245.
129 Nakon ispraćaja 300 vojnika kao dobrovoljaca u osmansku vojsku oktobra 1912., javno
odlaženje u dobrovoljce u BiH postalo je protivzakonito. Tom prilikom je, zajedno sa dobrovoljcima,
grupa od hiljadu muslimanskih demonstranata marširala pod zelenim zastavama sve do sarajevske
željezničke stanice. Zajedničko ministarstvo je protestiralo protiv ovakvog vida javne podrške jednoj
od strana u ratu. Regionalnim institucijama je poslato naređenje pa je već 14. oktobra zabranjeno
svako okupljanje dobrovoljaca. Od tog vremena dobrovoljci su prelazili granicu samo ilegalno.
Srpski dobrovoljci iz BiH su, pak, tražili da budu primljeni u jedinice koje su vodili vojvode Vojislav
Tankosići Vuk Popović– vidi: Balkanski ratovi, Zagreb 2007, 107.
130 Čak ni “privrženi Srbi-Muslimani, odani stvari balkanskog saveza, nisu mogli zadržati
svoje suze kada su Bugari u ožujku 1913. od Turaka preoteli Drinopolje (Edirne) prvu tursku
prijestolnicu u Evropi” – prema: I. Banac, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji, Zagreb 1988, 301.
Muslimani u BiH su, zbog osmanskih poraza, bili deprimirani i zbunjeni. U nekim izvještajima
upoređivan je položaj u kome su se oni našli sa „ovcama koje je vuk natjerao u tor Monarhije“ –
vidi: Dž. Juzbašić, Politika i privreda u Bosni Hercegovini pod austrougarskom upravom, Sarajevo
2002, 460-462; F. Karčić, Odjek balkanskih ratova u Bosni i Hercegovini: promjena paradigme
bošnjačkog vođstva, u: Naučni skup Historija države i prava BiH, Tuzla 2017, 47-50.
131 M. Imamović, Bošnjaci u emigraciji. Monografija Bosanskih pogleda 1955-1967, Sarajevo
1996, 62-63.
132 Cit. prema: H. Kamberović, Sjaj i bijeda bosanskih begova, “Strogo pov.”, br. 10, Sarajevo
februar 2005, 47. Sakib Korkut je 1913., reagirajući na rezolucije akademičara (studenata Bošnjaka
na Zapadu), na njihov stav “da sa neuspjehom Turske carevine u Balkanskom ratu, nije spojen
neuspjeh islama, a pogotovo ne bosansko-hercegovačkih muslimana”, kao i da “muslimanska