Page 148 - NP Zbornik 46_DRUGO REVIDIRANO IZDANJE

148 Azra Hodžić-Čavkić, Kritička analiza diskursa medijskog izvještavanja...

cionalne lingvistike Michaela Hallidaya. Sukus obiju paradigmi jeste da se „jezik
posmatra kao rezervoar ili set mogućnosti koje stoje pred govornikom nekog je-
zika prilikom kodiranja jezičke poruke” (Turanović 2020: 10), što znači da svaka
jezička upotreba podrazumijeva izbor i neke forme čija je vrijednost u korelaciji
s drugim potencijalnim izborima, a sam izbor uvjetovan je komunikacijskim i
društvenim kontekstom. Dakle, kritička analiza diskursa društveno je angažiran
pristup jeziku koji proučava dominaciju društvene moći u diskursu kao općoj
društvenoj praksi. Drugim riječima, kritička analiza diskursa proučava jezički
aktualitet u mnoštvu njegovih potencijaliteta, tj. smatra da se jezičke strukture
formiraju i razvijaju zavisno od komunikacijskih potreba te su odraz Wittgenste-
inove ideje o konačnosti i punini značenja tek i samo u kontekstu.
Tri su metafunkcije prisutne kod svake upotrebe jezika:ideacijska funkcija
(engl. ideational function), funkcija jezika kojom konstruiramo neko naše isku-
stvo i prenosimo naš doživljaj svijeta; interpersonalna funkcija (engl. interper-
sonal function), funkcija koja uspostavlja i odražava odnos između učesnika u
komunikaciji, kao i odnos prema sadržaju koji je izražen jezikom; tekstualna
funkcija (engl. textual function), funkcija koja povezuje jezički sadržaj s tekstom
koji prethodi i slijedi, te sa širim kontekstom čini cjelinu.
Za Hallidaya (2003: 2) „značenje je društveno konstruirano”, a jezik pri tome
„nije pasivni refleks materijalne stvarnosti već aktivni partner u konstituiranju
stvarnosti” (Ibid., 4), što znači da odaje ideološku podlogu na kojoj je sazdano, a
ideologija u kritičkoj diskursnoj analizi predstavlja „društvene spoznaje koje di-
jele članovi grupe” (van Dijk 2001: 4). Dometi kritičke analize diskursa su veliki
s obzirom na njen kontekst demistifikacije ideologijskih i ideoloških procesa tako
da je njena primjena očekivana u kontekstu proučavanja jezika u historijskom
momentu borbe za ostvarivanje prava – kakva je borba za povratak historijski
utemeljnom imenovanju bosanskog jezika. Ta je borba zanimljivija ukoliko se
pomjeri iz njegovog epicentra prema periferiji.

2. Historijske okolnosti: 1991. godina

Za novije doba razvitka bosanskog jezika u smislu jezičke politike kako je
definira sociolingvistika neizmjerno je važno 19. stoljeće, kao i u slučaju standar-
dizacije i formiranje tradicije i drugih standardnih jezika na prostoru srednjejuž-
noslavenskog dijasistema. Tu se ponajprije misli na odabir štokavskog narječja
kao osnovice bosanskog jezika, kao i u slučaju hrvatskog, crnogorskog i srpskog
jezika. Brozović (1970: 111) ističe kako je u Bosni i Hercegovini nesumnjivo po-
stojao „jedan razgovorni jezik na višem nivou od interdijalekta” te da je bio ute-
meljen na novoštokavskoj osnovici koja je Vuku Karadžiću i ilircima poslužio