Page 257 - NOVOPAZARSKI ZBORNIK 43
P. 257

Novopazarski zbornik, 43/2020, str. 255-261                         257


                     „Biliju, odnosno našu Bi, cijeli je život pratila Zvijezda Slučajnosti. Čak joj
               je, može se slobodno reći, i pri rođenju ona kumovala. Jer kako drugačije objasniti
               tu slučajnost onog jutra kada se ona rađala, a njen otac, vraćajući se s daleka puta,
               svratio do presahlog izvora rijeke Bilije? Da, jeste da je on čuo od starih da ova
               rijeka izbija iz tri izvora i da se pojavljuje iznenada, i rijetko, odnosno samo onda
               kad gore na njenu ploču stanu, dušom, tijelom i namjerama, posve čista stvorenja,
               jeste da je on čuo tu priču, ali pošto se za njegova vijeka, koliko on zna, nikome nije
               pojavila, i on je kao i mnogi bio ubijeđen da je to samo bajka. Zato, jedino možemo
               još tvrditi da je on tu tad svratio onako“ (Boškailo 2009: 7).
                     U svom neprestanom traganju za svojim ličnim identitetom, u određenim
               momentima saznanja i samospoznaje, Bilija je izuzetno ogorčena na sebe. Ona
               sama nekad ne pronalazi razumijevanje za sebe samu. U okvirima svega što joj se
               dešava, ona biva rastrzana između porodičnog života, želje da bude dobra majka
               i supruga i želje da bude uspješna i ostvarena žena koja na neki način daje svoj
               doprinos univerzumu, svijetu, državi.
                     „Dobro, dobro, moja životna kazaljko. Znam da sam prešla liniju pola moga
               vijeka. Ne trebaš me na to podsjećati...“
                     „Iiiii?... Za šta si ti više, Bi? Prva polovina ti je već ispred vrata i čeka ovu
               drugu da bi bila cjelina...“
                     „Nju ne dam. Ona je moja, samo moja...“
                     „Šta ćeš sa njom? Kome treba više ova tvoja druga polovina? I kome je
               uopšte potrebna jedna polovina? Cjelina je cjelina, polovina je polovina. Zar nije
               bolje ovu drugu polovinu polako sastavljati sa prvom i praviti perfektni krug?...“
               (Boškailo 2009: 191).
                       Radnja ovog romana koja sadrži niz uvjerljivih scena i događaja nam daje
               prilično jasno uvjerenje da je mnoge situacije iz ovog teksta sama autorka već proš-
               la i iskusila. Otuda osjećaj da je u lik Bilije unijela autobiografske crte koje služe
               kao podsjetnik i refleksija nje same. Podsjetnik na njenu snagu kroz trnovit put do
               ličnog ostvarenja, uspjeha i pronalaska sebe.
                     „Imalo je nešto što je Biliju vodilo i ona je to osjećala, još uvijek ne znajući
               šta bi to moglo biti. I zato se njen život sad intenzivnije no ikada sastojao od pita-
               nja: „Šta je srž mog života?!“ Šta je duša? Šta je duh? Šta smo mi? Šta sam ja?“
               To su bila pitanja na koja je tražila odgovore, kopajući po sebi, po porodici, po
               prijateljima, po sveštenim licima, po mudrim i nemudrim knjigama, po dječijim
               pogledima, po svom srcu, po znakovima odozgo i odozdo, po snovima, ukratko,
               posvuda.“ (Boškailo 2009: 134).
                     Bisera Boškailo ovim romanom pokušava da utiče na kolektivnu svijest i
               želi da djeluje kao ključ buđenja u društvu u kome vladaju muškarci i žele da
               posjeduju ženu u svakom smislu. Baš kao i Linda Hogan, na jedan sličan način i
               Bisera Boškailo ima za cilj da dođe do iscjeljenja. Da bi do ovoga došlo, njen lik
               je morao proći kroz određene faze sazrijevanja i razumijevanja suštine sudbine, ne
               bi li došao do krajnjeg cilja.
   252   253   254   255   256   257   258   259   260   261   262